Kako se nekad švercovala roba iz Soluna


Priča nam stiže sa turističkog info portala Grčka.info. Napisala je jedna Danijela. Inače na ovom sajtu možete naći mnogo informacija o Grčkoj, na srpskom jeziku.

Svakog četvrtka devedesetih godina iz Beograda je za Solun polazilo 20-30 autobusa raznih agencija u čuvene šverc ture. Petkom se šopingovalo, a subotom nakon zatvaranja radnji u 15:00 svraćalo se u tada jedini i najveći tržni centar Kontinent koji se, ako se dobro sjećam, nalazio na mjestu današnje IKEA.

Kontinent je bio jako veliki centar, ali sa samo 5-6 butika i ogromnim marketom u kojem se osim namirnica prodavala i garderoba, i obuća, i kupaći kostimi, krpe za kuhinju, escajg, stvari za kuću, baš sve…

Egnatia ulica krcata radnjama sa garderobom, obućom, kafom, bundama… Šoping kreće od trga Vardaris, neminovna su cjenjkanja i svi Grci pričaju srpski. Turska kafa se obavezno kupuje na kilo na samom početku Egnatie. Bez te kafe nismo smjeli da se vratimo za Beograd.

Neminovna je bila i kupovina onih malih boca za plin koje su se koristile za plavi rešo, jer smo imali česte restrikcije struje. U Tsimiski nismo ni svraćali. Tsimiski ulica je tih godina bila odredište bogatih, a nikako nas švercera koji smo gledali da sve dobijemo po što povoljnijim cijenama.

Šverceri su uglavnom spavali u hotelu Mandrino i hotelu Vergina. A svako veče su po sobama hotela pakovali kupljenu robu u torbe zvane “krmače” – najvećih dimenzija u koje je moglo spakovati i dva čovjeka.

Srbija je tada bila pod sankcijama i željna svega. Iz Grčke su se najviše donosili auto dijelovi, patike starke, garderoba, kožne jakne, bunde, kafa, kompleti šerpi pa čak i benzin. I da ne zaboravim obavezne boksove cigara na Free Shopu na Evzoniju. Patikama i garderobom su se snabdijevali butici u Čumićevom sokačetu, a ostali su potrepštine za kuću uglavnom prodavali na buvljaku.

Te 93. godine građani Srbije su plaćali i taksu za izlaz iz zemlje 100 dinara, a vozila 200 dinara. Hvala bogu pa je ukinuše poslije nekoliko godina.

Dolazak na prvu granicu u Makedoniju, na Bogorodicu bilo je prvo trešenje od straha šta će sad biti. U najboljem slučaju ćemo svi u autobusu skupiti po 5-10 evra i dati im čast za brz prolaz i netrkeljisanje robe, ili će nam kroz Makedoniju plombirati autobus što opet košta. U najgorem slučaju će nas sve vratiti nazad sa sve autobusom u međuprostor i moraćemo da sjedimo u busu i čekamo novu smjenu i nekog raspoloženijeg carinika.

Zatim dolazak na Preševo i opet trema i strah. Vadi sve “krmače” napolje, otvaraj, trkeljiši… Ako probaš da sakriješ torbu, a carinik je nađe – oduzima ti se. Bolje da sve pošteno prijaviš i moliš boga da te klepne što manje da te ne zaboli. Neko je prolazio bez ikakve carine, neko drugi sa malo većom, ali ni ta veća nikom nije mogla da ugrozi ogromnu zaradu koju smo mi tadašnji šverceri imali.

Danas u čuvenoj ulici Egnatia prodavcima ne cvjetaju ruže. Od 10-ak prodavnica kafe ostale su samo dvije. Nekoliko ulica koje su bile čuvene po prodaji auto dijelova, danas su puste, a lokali su prazni. Prodavnice bunde su devedesetih bile na svakom koraku, sada se taj broj drastično smanjio. Mnogo je praznih lokala za izdavanje. Egnatia je nekako utihnula.

Ne mogu reći da je tih godina bilo lako, ali u svakom slučaju i to neko prošlo vrijeme ima svoje lijepe strane…

 

Komentari

Plavi Telefon