Plastična flašica i njeno pretvaranje slobode u proizvod


Nekada davno, kada sam bio mali, postojala je uglavnom staklena ambalaža. Staklo je bilo lomljivo i teško za prenošenje pa ljudi nisu nosili uz sebe takve flaše, za razliku od današnjih plastičnih.

Igrajući se, žednilo se naravno kao pri svakoj fizičkoj aktivnosti, pa se tečnost nadoknađivala sa dvorišnih crijeva, školskih, igrališnih, komšijskih česmi, vrela, izvora. Tražila se čaša vode i iz kafića, ukoliko se fino zamolilo, nije je bilo problem dobiti. Bio je uvijek zadužen po jedan ”malac” da natoči vode za ekipu koja je igrala fudbal ili basket.

Nije bilo niti pomisli o tome da neko stalno vuče flašicu nečega pa makar to bio sok ili natočena voda, a kamoli flašicu flaširane vode koja tad nije ni postojala.

Moj prvi susret sa plastičnom flašom se pretočio u oduševljenje kada sam shvatio da se neće razbiti kada je ispustim. Pored tog oduševljenja i njene vidno manje mase što rezultuje lakšom prenosivošću i sigurnošću, ni na kraj pameti mi nije bila pomisao o uticaju plastične ambalaže na okolinu koju sve više pogađa. Staklena ambalaža, pored svojih vidnih nedostataka je većinom bila povratna i ponovo se koristita za punjenje, za razliku od plastične koja je skoro potpuno jednokratna te na taj način se gomila u obliku otpada sa kojim ne znamo šta ćemo.

Kako tada nisam nosio uz sebe nikakve flašice tako ih ne nosim ni danas, jer mi nije problem da konobara zamolim za vodu, a ako je on mnogo zauzet da odem do toaleta, da zamolim domaćina da koristim njegovu česmu itd. Tokom upražnjavanja aktivnosti, kada je korištenje vode i tečnosti “pod moranje”, uglavnom koristim flašice od kvalitetnije plastike koje nisu jednokratne. U rijetkim trenutcima kada ne postoji druga opcija, kupio bih flaširanu vodu izbjegavajući po mogućnosti 0,5l pakovanja.

Svoje drugarice, koje bi mi u svakom trenutku nudile vodu, jer su stalno imale po jednu flašicu uz sebe, smarao sam pričom kako to nije ekološki, da ne bismo trebali kupovati flaširanu vodu, koju inače imamo u izobilju i da im ne bi trebala biti ”frka” da vodu traže npr. u kafiću i drugim mjestima.

Jednom prilikom, na koncertu, koji je bio “sjedećeg karaktera” i gdje se nije prodavala piva i voda, obezbjeđenje je oduzimalo flašice iz, valjda, bezbjedonosnih razloga. Oduzimanjem flašica nastala je hrpa flaširane vode, većinom iz torbica ženskog dijela publike. Htio sam da fotografišem tu nastalu hrpu zato što me je zanimalo u kolikom broju torbica se nalazila flaširana voda, no bio sam spriječen od strane obezbjeđenja.

Drugim prilikama, obezbjeđenje je oduzimalo sve tečnosti jer su se iste prodavale unutar festivalskog prostora. Ponovno korištenje flašica nije bilo moguće jer u tom prostoru nije bilo česme niti izvora, a izašavši van tog porostora, nije bilo moguće ponovo unijeti tu natočenu flašicu. Tad me je pogodio osjećaj nedostatka slobode, slobode uopšte, slobode na vazduh i na vodu, grozan osjećaj da me hrane i poje korporacije koje imaju monopol nad osnovnim slobodama…

I tako, plastična flaša sa kojom sam nekad bio oduševljen, uzela je moju slobodu i pretvorila je u proizvod.

Na festivalu na Zekenkovcu, sa druge strane, bio sam oduševljen činjenicom da je pored nas izvor vode i vibracija je bila sasvim drugačija, opuštenija prirodnija.

Slažem se sa izjavom mog druga Stevana (prepoznaće se) da bi na svakom mjestu trebalo da postoji drvo i česma, kako bi se mogli skloniti u hlad i okrijepiti vodom.

U razgovoru sa današnjim ljudima, stičem utisak da je posjedovanje flašice vode nasušna potreba, a da je traženje vode nešto što je dio vremena prije otuđenja, kojeg nam nameće savremena tehnologija i ekonomija.

Pijte vodu jer tako nalaže ”hidracija” , pročitah negdje.

(Vladimir Tadić/mojKontakt)

Komentari

Plavi Telefon