Prosta istina o tome zašto svi u Republici Srpskoj hoće da rade u „državnoj upravi“


U nikad snimljenom filmo o postapokaliptičnoj Republici Srpskoj, bijesna horda trudnica na juriš zaizima zgradu Vlade RS u Istočnom Sarajevu.

Tamo se zaključaju i ogriju kraj toplih radijatora, pojedu hranu, popiju piće i zaspu na kožnom namještaju.

Zgrada je koštala više od 25 miliona KM i predviđeno je da u njoj spavaju srpski političari iz Sarajeva, što se do sada nije desilo.

Nedavno, uoči 25. rođendana, renovirana je i sala Narodne skupštine Republike Srpske. Svaka čast za to! I uvijek kada se dogodi nešto slično, naš čovjek, kulturan i uviđavan, reći će: ”Pa i treba tako. Ne mogu naši politički predstavnici, koji nas predstavljaju pred svijetom, izgledati siromašno.”

Valja im obezbjediti lijepe i udobne kancelarije, pouzdane i nove automobile. Njemačke, po mogućnosti.

Ali nakon što utihnu priče, između svih redova, nakon kritika, dokaza i opravdanja, nekako bode oči da se uvijek nađe para za renoviranje skupština, za namještanje vlada, za još jednu Vladinu zgradu u Istočnom Sarajevu, za nove automobile, za “reprezentacije.”

Uvijek se nađe za ”manifestacije”, prijeme, za proslave, slavne godišnjice, za šampanjce, crvene tepihe, helikoptere, tjelohranitelje, savjetnike, pomoćnike.

Za konzulate, ambasade, za službena putovanja, dnevnice, butelje vina i specijalitete domaće kuhinje.

Niko nikad nije čuo da za to zafali para.

Ali za pristojna porodilišta, za pristojne ”hirurgije”, za Kasindole (čuvena bolnica u I. Sarajevu), za domove zdravlja i kulture, za škole koje prokišnjavaju, za učionice koje se griju na peć bubnjaru – nekako uvijek fali, majku mu.

Vakcina malo-malo pa nema, kad je poplava – nema čamaca, kad zazimi –  nema grijanja, ali kako onda nije zafalilo para kada su se zidali akvaparkovi, renovirali kabineti i apartmani za ministre?

Stranci nam doniraju novac za plastenike, škole nakon poplava, bicikle, kućice za ptice, kućice za pse, table za planinarske staze, kabinete na fakultetima, knjige u bibliotekama, ravopravnost, jednakost, slobodu; stranci daju pare za kafe i cigare, za pive, za prava i demokratiju, za manjine, za ugrožene.

Fondovi doniraju pare za slike, pjesme i pripovijetke, za skulpture, za drugarstvo, za dijalog, za autoputeve, za autobuse…(cijela jedna generacija mladih ljudi sad misli da se ništa ne može napraviti u životu bez donacije, fonda, projekta. Preovladava mišljenje da ništa ne treba da radimo sami)

EU popravlja Kastel, a Azerbejdžan se nudi da popravi rodnu kuću Branka Ćopića. Azerbejdžan?

Kada treba bolesnom djetetu, kada treba srušenoj i poplavljenoj kući, sakuplja narod – koji u pauzama misli sve najgore o sebi, a i za to je neko kriv –  a kada treba za vlastima bliske medije i firme, uvijek ima, uvijek se nađe?

I onda se svaki dan, svaki sat čudimo: zašto svi hoće da rade u ”državnoj upravi”.

Pa naravno da hoće. Svi hoće da rade u toplom čistom i urednom, niko neće u prljavom, krvavom i blatnjavom.

(mojKontakt/Ž. Svitlica; fotografija: prekidač za svjetlo u zgradi “Hirurgije” u Banjaluci)

 

Komentari

Plavi Telefon