Momir Bojić: Arap mi nudio milion dolara za “bubu”


Nadaleko je čuvena priča o ‘bubi’ Momira Bojića, obloženoj sa 21.000 hrastovih daščica, drvenim volanom i mjenjačem.

„Moja ‘buba’ je auto kao i svaki drugi, samo je malo drven. U njemu ću stići svugdje, i u Beograd i u Zagreb ako treba, samo imam jedan problem. Svaki put prođem na tehničkom pregledu, ali me obavezno zafrkavaju pitanjem koju farbu da upišu. Kažem im da stave boju hrasta, pa oni nastave da to nema u katalogu. A ja im kažem: Stavi šta hoćeš, samo me pusti da prođem“.

O svojoj će ljubimici na četiri kotača, ne limenoj nego drvenoj, tako početi priču Momir Bojić, umirovljenik iz Čelinca nedaleko Banje Luke. Nadaleko je čuvena priča o njegovoj Volkswagen „bubi“, obloženoj s najmanje 21.000 hrastovih daščica, drvenim upravljačem i mjenjačem. Zapravo, drveno je sve osim farova i žmigavaca, retrovizora i sjedala, radio-kazetofona i vjetrobranskog stakla.

“Nije da nije bilo kupaca. Javio se jednom prilikom jedan Arapin i nudio čak milion dolara, ali je ubrzo umro. I mlađi brat mu je kasnije umro, pa moji Arapi umriješe, a meni ne bi suđeno da prodam bubu”, prisjeća se Momir Bojić.

Priča kako mu se prije nekoliko godina javio bogataš iz Dubaija koji je planirao otvoriti muzej jedinstvenih automobila, najveći na svijetu. Prvo je Momiru ponudio 750.000 dolara za “drvenu bubu”, a onda i povisio iznos za još 250.000 dolara – samo da ne napravi još jedan. “Sve je bilo dogovoreno i ja nisam htio uzimati kaparu, jer nam je obojici riječ bila pečat. Ali, eto, pomriješe ljudi i meni ostade auto”.

„Moja Nada i ja smo to radili punih godinu i po dana. Uveče sam crtao planove, smišljao kako ću nešto uraditi, a po danu bismo se u garaži bavili ukrašavanjem ‘bube’. I nijednu daščicu nisam pogrešno postavio, jer sam rekao sebi – ako jednom pogriješiš, udari se čekićem po prstima i završio si pos'o“, prisjeća se Momir.

Odjednom mu došlo

Priča kako mu je jedne kasne jeseni „odjednom došlo“ da kupi bubu, jer „nije imao čime ići na pijacu“. Kad je već kupio sebi igračku, nastavlja, htio se nečim još zabaviti i „malo je preurediti“. U početku nije ni razmišljao da je obloži drvetom, a onda je „ideja pala s neba“ i automobil u kakvom je nekad davno polagao vozački ispit u njegovoj je mašti počeo dobivati nove obrise.

„Te male daščice koje sam počeo praviti od hrastovog drveta, a hrast je naše najbolje drvo i najviše ga ima, imaju male utore sa druge strane. Izgledaju kao ljuske i konkavne su sa unutrašnje strane da ne bi to visilo bez veze po autu. Svaka je daščica zanitovana u lim i nema nijedna da otpadne. Dizajneri sam svaki detalj pogodio bez greške“, uvjerava Momir.

dsc_0448

„Moja Nada i ja smo to radili punih godinu i po dana. Uveče sam crtao planove, smišljao kako ću nešto uraditi, a po danu bismo se u garaži bavili ukrašavanjem ‘bube’. I nijednu daščicu nisam pogrešno postavio, jer sam rekao sebi – ako jednom pogriješiš, udari se čekićem po prstima i završio si pos'o“, prisjeća se Momir.

Odjednom mu došlo

Priča kako mu je jedne kasne jeseni „odjednom došlo“ da kupi bubu, jer „nije imao čime ići na pijacu“. Kad je već kupio sebi igračku, nastavlja, htio se nečim još zabaviti i „malo je preurediti“. U početku nije ni razmišljao da je obloži drvetom, a onda je „ideja pala s neba“ i automobil u kakvom je nekad davno polagao vozački ispit u njegovoj je mašti počeo dobivati nove obrise.

„Te male daščice koje sam počeo praviti od hrastovog drveta, a hrast je naše najbolje drvo i najviše ga ima, imaju male utore sa druge strane. Izgledaju kao ljuske i konkavne su sa unutrašnje strane da ne bi to visilo bez veze po autu. Svaka je daščica zanitovana u lim i nema nijedna da otpadne. Dizajneri sam svaki detalj pogodio bez greške“, uvjerava Momir.

„Da ga nisam podržavala, ne bi ni bilo toga. U početku sam se bojala da će nam komšije reći da smo ludi, a poslije nas je bilo baš briga. Nismo htjeli ništa sakrivati i htjeli smo da svi to vide. Govorili su nam da smo poludjeli, ali nema veze – ostaćemo upamćeni po ovom“, priča Nada.

Atrakcija na sajmovima

Dvoje umirovljenika su najsretniji kad odu na neki od sajmova automobila, a znali su poći i u Njemačku, pa prikazuju svojih ruku djelo. Momir priča kako se na sajmu u njemačkom Essenu njegovoj drvenoj ljubimici „nije moglo prići na 20 metara koliko se ljudi okupilo“. I drugdje je bilo slično.

Na pitanje koliko bi tražio za „drvenu bubu“, odgovara da je njezina vrijednost – neprocjenjiva. „Ne bih prodavao auto, jer mi nije stalo do novaca. Jednostavno mi je toliko vrijedan da nema cijenu. Nema ništa od toga“.

Samo njivu ne voli

Priča Momir Bojić i kako je radne navike, a posebno disciplinu, stjecao u Njemačkoj, u kojoj je proveo 20 godina. Stolarski talent, kaže, “povukao” je na djeda po majčinoj strani, za koga kaže da je bio vrhunski majstor. I osim “drvene bube”, hvali se s još puno vrijednih i rijetkih rukotvorina.

“Radim sve, ali ne mogu ni u bašti ni na njivi raditi. Ne znam ni orati ni kopati ni žeti. Na njivi baš ništa ne znam, osim možda čuvati stoku, jer sam to radio kad sam bio mlad, ali sad stoke nema. Sve drugo rukama mogu napraviti”, uvjerava Momir.

dsc_0453_2

No, ima jednu želju. Ako neki muzej automobila možda i pokaže interes za raritetno vozilo, zamolio bi ipak da mu učine uslugu.

„Ne bih im baš poklonio, onako za džabe, nego bih tražio nešto novca i sve dao siromašnoj djeci. Kad vidim da u današnje vrijeme svakojakog izobilja ima djece koja nemaju šta da jedu i gdje da spavaju suze mi odmah krenu, ovako starom. Samo njima bih dao novac ako prodam auto nekom muzeju“, obećava Momir.

Sve dok se to ne dogodi, „drvena buba“ ostaje u njegovoj radionici. Zimi u toplom, ljeti u hladovini uz sve one eksponate koje je Momir prikupljao za života i kojima je, kao u pravom malom muzeju starina, ukrasio prostor za svoju drvenu ljubimicu.

Komentari

Plavi Telefon