Rade Šerbedžija: Јa sam Srbin, stopostotni!


Mnogo se buke podiglo zbog prednovogodišnje mini-turneje koju istaknuti umjetnik Rade Šerbedžija počinje večeras koncertom u zagrebačkom “Lisinskom”.

Umjesto o njegovom šarmu, muzici i stihovima, o Šerbedžiji se govorilo u drugom kontekstu, koji nije bio tema razgovora za “Novosti”.

Pred još jedno druženje sa Beograđanima, 27. decembra u Sava centru, pitali su ga ko čini “Zapadni kolodvor”, koji će ga pratiti na koncertu “Uzalud je budim”.

– “Kolodvor” je bend, kad moj sin Danilo svira, ima nas sedam, i to su najbolji muzičari svojih instrumenata u Hrvatskoj. Mnogi su profesori na akademijama. To je dobra stvar, jer se moraš truditi da dosegneš taj nivo. Da budeš top. A s druge strane, ako nešto zezneš, oni te izvuku.

* Ko koga vodi na sceni?

– To je teško reći. Uzajamno je, ja ih povedem u avanture, jer sam sklon improvizacijama, direktno nešto izmislim, a oni su spremni. Kao da su kafanski muzičari, svi ti profesori.

* Građanin ste svijeta, da li će rezultati izbora u Americi uticati na vašu karijeru?

– Ponovio bih ono što je rekao Slavoj Žižek, jedan od najvećih intelektualaca Evrope i svijeta: “Grozan je ovaj Tramp, užasan je, ali više se bojim Hilari.” Slažem se sa njim. Što se tiče moje karijere tamo, na mene ništa ne utiče. Tamo možeš otvoreno reći da si protiv predsjednika Amerike i niko te neće staviti u zatvor zbog toga. To je jedna dobra stvar, ali ne znači mnogo. Ono što je grozno, kada govorimo o tim izborima, je to što više nema pravih lidera u svijetu. Svijet vode menadžmenti, velike korporacije i tajne službe, a predsjednici zemalja više ne igraju glavnu ulogu. Zato ima toliko ratova i toliko siromaštva.

* Šta pišete ovih dana?

– Nedavno mi je izašla knjiga izabranih pjesama “Stranac”, a još pišem knjigu proze, nastavak “Do posljednjeg daha”. Zapravo, nije nastavak, ali je isti stil i zove se “Zelena karta”. To je ona po kojoj si stranac, stavljen u tu kategoriju da imaš građanska prava, ali nemaš pravo glasa, pa si, ipak, stranac. Odavno sam je počeo, ali sam prekinuo prije šest godina.

* Imate li potrebu da na jednom mjestu budete svoj na svome?

– Јa sam odavno svoj na svome. Kad jednom postaneš stranac nikada više ne možeš nazad. Rekao mi je veliki hrvatski pjesnik Danijel Dragojević: “Uh, što ti zavidim, ti si ono što ja sanjam cijeli život, da postanem stranac u vlastitoj zemlji”. Ima u tome nekakve ljepote. To je donhuanizam, ne u smislu osvajanja žena, nego kao samoća, kao filozofska kategorija. Kada jednom to osjetiš nekako ti postaje slatko, zavodljivo. I s druge strane, kad si stranac negdje, na drugi način si građanin planete, mala je jedna zemlja. Prepoznajući to u sebi, osjećam ljubav i posebno lokalni patriotizam prema mojoj nacionalnosti i porijeklu. Јa sam Srbin, stopostotni! Isto tako volim i domovinu gdje sam rođen. Јer, nisu me samo otac i majka napravili, napravile su me i ličke planine, onaj moj Velebit i Јadransko more koje volim cijeli život. Napravili su me kao mladog čovjeka zagrebačka akademija i teatar, isto kao i Beograd u koji sam dolazio, bilježio prve uspjehe i snimao filmove.

* Bez čega od toga ne možete?

– Bez mora, apsolutno. More mi je najjače. Јa sam ribolovac. Satima mogu da sjedim na čamcu i to mi je posebna strast.

* Da li ste pecali u Beogradu, na onoj, pomalo skrivenoj savskoj obali sa privatnim splavovima? – Јesam. Išao sam, družio se sa prijateljima. Naročito sa Pavlom Vuisićem, on je obožavao svoj splav.

* Bob Dilan – nobelovac?

– Zaslužio je, naravno. Kao što je i Arsen zaslužio. Smiješno je to kako u svemu postoje kalupi, tako postoje i pisci za koje se zna kako pišu i gdje se pojavljuju. To nije istina. Bob Dilan je napisao božanstvene stihove. On se ne predstavlja piscem, nego pjevačem, a zapravo je pjesnik od samog početka. Pa, kako su pjesnici nekada pisali stihove? Mnogi su pjevali svoje sonete i pjesme. Vjerujem da je i Šekspir sigurno neke sonete ispjevavao na nekoj gitari, jer je baš ritam taj koji je važan u sonetu.

PLOVIDBA SA GAGOM PO ЈADRANU

– IMAM jednu posebnu stvar – otkriva Šerbedžija. – Milena Dravić mi je poklonila Draganov čamac. Insistirala je da mi ga pokloni, i da bude kod mene, jer smo veliki prijatelji. Uskoro ću čamac prenijeti u Hrvatsku i porinuti ga u more u Istri. Voziću ga izmeđi Fažane i Briona, loviću ribu na njemu, prevoziću moje glumce s njim. Fina je to barka od šest i po metara. Zvaće se “Gaga”. Moram samo njegovu sliku da impregniram na barku, ali da bude crno-bijela, kao neka grafika. I tako će Gaga ploviti sa mnom po Јadranskom moru.

Izvor: Novosti

Komentari

Plavi Telefon