Goran Dakić: Petodinarkom “prebijam” davni dug

Goran Dakić: Petodinarkom “prebijam” davni dug

“Kada sam završio i na svijet pečatao “Dalj”, mislio sam da je to – to, da je moja priča sa Daljem u tom smislu završena, da nemam više šta da prepoznam u njemu i da nemam više šta od njega da pronađem u sebi”, kaže u intervjuu za Kontakt, pisac Goran Dakić, odgovarajući na pitanje o svom drugom romanu, ”Petodinarke”, koji kao i pomenuti’Dalj”, izvire iz atara ovog slavonskog sela.

”Petodinarke” su predstavljene u četvrtak uveče u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. Zagledani u plave korice knjige, išarane jednačinama, prisutni su slušali šta o knjizi, autoru, pisanju i Dalju govore književnici Mirko Vuković i Berislav Blagojević, i u ime izdavača, Čedomir Višnjić, direktor Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” iz Zagreba.

Gospodine Dakiću, ima nekih, da ne kažemo mlađih, koji neće znati šta je petodinarka. Dakle, šta su petodinarke?

Petodinarke su na najnižoj ravni, koje me je i najmanje interesovala, novčanice od pet dinara. Ima i onih koji tvrde da je postojala i kovanica sa istim iznosom. Ne znam, možda i jeste. Moje petodinarke su bile papirne, možda i zbog namjere da drugi roman tako naslovim, što je, opet, i naredni aspekt ove priče. Treći i bez sumnje najvažniji – petodinarke su lajtmotiv romana, moneta preko koje se “prebija” jedan davni dug, dug nastao dječačkom nepažnjom, dug koji je nastavio da postoji i nakon što je knjige, evo, napisana. Dug, koji, bojim se, niko od nas dužnih, neće moći lako da vrati.

I ova tvoja druga knjiga je o Dalju. Zašto baš Dalj, ako nisi tamo rođen, niti tamo sad živiš – koji je to presudni period djetinjstva koji čovjek mora provesti na nekom mjestu pa da mu ono postane “Dalj”?

Ne znam. I sam tražim odgovor na isto pitanje. Da, nisam rođen u Dalju, tu sam došao početkom 1992. godine, nakon što sam sa porodicom napustio Novi Travnik. Napustio? Pobjegao. Dalj je, zapravo, selo moje majke; njen otac, odnosno moj deda, i svi sa njegove stranesu Daljci. Godine koje sam proveo u Dalju su možda najvažnije godine u životu jednog čovjeka – godine djetinjstva, bosonogog, dakako, i tu je stari mudrac Gete u pravu. Ali, meni je magijadaljskih sokaka i dunavskih obala neuhvatljiva. Čak i sada, nakon druge knjige u kojoj su i Dalj i Dunav junaci, podjednako bitni kao i Željko Nišević. Kada sam završio i na svijet pečatao “Dalj”, mislio sam da je to – to, da je moja priča sa Daljem u tom smislu završena, da nemam više šta da prepoznam u njemu i da nemam više šta od njega da pronađem u sebi. Prevarih se. Na isti način kako sam se prevario kada sam dokončao i objavio “Petodinarke”. I volio bih da bude ovako: da tamo nekada, u nekim poznijim godinama, u godinama koje će u meni okopavati i otkopavati neke druge, dublje bunare, nađem taj daljski izvor sa kojega nastaje želja i potreba za stvaranjem i da ću poput Himenesa sročiti neku knjigu poput njegovog “Sivca” u kojem će ta magija konačno biti otkrivena, barem meni. Ali, možda to i neće biti tako, možda i ne treba. Magija je, na koncu, ipak magija.

Izgleda da je za pisca/pjesnika “blagoslov” ako potiče sa granice – identiteta, recimo. Isto je i ako ga sudbina natjera da rodno mjesto sastavi iz više udaljenih mjesta i predjela?

Da, to je tačno, ali za mene tu ne postoji dilema: na osnovu onoga što pišem i na osnovu onoga što mislim dok pišem – ja sam Daljac. I ta mi misao prija, ma koliko nekome izgledala jeftino. Meni zaista u stvaralačkom smislu – kada bi to, naravno, bilo moguće – ne treba ništa više od daljskog atara. Tu se osjećam najkomotnije, tu sam na svome, tu znam kako da dišem. Na koncu, Isidora Sekulić na jednom mjestu kaže kako je čovjeku zavičaj tamo gdje ga ljudi razumiju do posljednje riječi i gdje njega isto tako razumiju. O Novom Travniku ne znam šta bih pisao, nemam nijedno sjećanje na njega, a Banja Luka tek treba da sazri u meni, izgleda. Dalj je, drugim riječima, moj Makondo. A kako zlonamjernih ima i više nego što mi treba – ne, to ni u kom slučaju ne znači da sam ja daljski Markes.

Ko je i kako uljepšao ”Petodinarke” nenametljivim crtežima olovkom?

“Petodinarke” bez sumnje govore i o Srbima u Hrvatskoj. Ako ništa drugo, jasno je da priča o dječaku koji se našao u oluji, kako onoj bez, tako i onoj sa navodnicima, govori i o tome. Izdavač je SKD “Prosvjeta” iz Zagreba. Dakle, srpski izdavač koji radi u Hrvatskoj. Jedan recenzent, Mirko Demić, početkom rata je pobjegao iz Like u Srbiju, u Kragujevac, gdje i danas živi i radi. Drugi, Đorđe Nešić, najizuzetniji među srpskim savremenim pjesnicima, i dalje živi u Hrvatskoj, na samoj granici, u Bijelom Brdu i Dalju. Moja sestra Nina, koja je pritom akademski grafičar, ako se to zanimanje tako zove, crteže u romanu je nacrtala tehničkom olovkom koja je, čudima nikada kraja, 1998. godine sa nama iz Dalja došla u Banju Luku. I eto, priča se sama zatvorila, tek tako, kao da nikako drugačije i nije mogla.

(Mojkontakt.com)

Komentari

Komentariši