Zaboravljena priča: Kad su se konji i bicikli trkali od Banjaluke do Gradiške


Najstarije banjalučko sportsko udruženje, Banjalučki klub biciklista “Orao”, osnovano je 1899. Najzaslužniji za to je, vjerovatno, inženjer Miloš Komadina, austrougarski pukovnik, koji je upravo te godine prekomandovan u Banjaluku.

Po imenu i prezimenu bi se reklo da je naše gore list, no riječ je o Nijemcu iz Raštata, ciriškom i bečkom studentu. U Bosnu je došao 1880, kao načelnik inženjerije u štabu feldmaršala Fon Orlaburga. Komadina je jedan od najzaslužnijih i za formiranje banjalučkog Lonjn Tennis (tenis na travi) kluba, osnovanog 7. avgusta 1907.

I bicikl i reket bili su skupe igračke, a upisnina i članarina previsoke za domaćeg čovjeka (“nadoknada za mjesece u kojima se igra tenis je tri krune, a u zimskim mjesecima kruna”). Osnivači i članovi klubova bili su uglavnom stranci. Uz sve ostalo, bicikl i reket bili su njihovi statusni simboli.

Već 1902. organizovana je trka na relaciji Banjaluka – Sarajevo (250 km). Zagrepčanin Emil Meniga je stigao u Sarajevo za 10 časova i sedam minuta, vozeći prosječnom brzinom od čak 24,7 km na čas. No ova trka nije bacila u zasjenak nesvakidašnju trku organizovanu odmah nakon formiranja biciklističkog kluba.

Glavni protagonista te trke je Lazar M. Popović. U potrazi za boljim životom, koju godinu prije toga on je sa Zmijanja sišao u Banjaluku. U Bojića hanu je otvorio birtiju, a ubrzo i proširio poslove, postavši uspješan i cijenjen trgovac. Njegov ponos i dika bila su dva alata i dvokolica.

Nadobudna mladost je jednom prilikom u Lazarevoj birtiji zapodjenula raspravu o biciklima, drznuvši se da udare na Lazarev ponos i čast. Znano je da su stranci za bosanskog konja govorili da i nije konj.

Ti se hvališ i razmećeš svuda,

Da bicikle plaši tvoja ruda,

Tvoji konji da su tako čili,

Ali nisu, mi bi se kladili.

Ne, Lazare, ali tačno znamo,

Da mi dobrih drugova imamo,

Što će svojim čelik biciklima,

Svakad tvojim uteć’ alatima.

Udarili su i na Lazarevu nacionalnu čast:

Metni barjak od tri srpske boje,

A mi onda stavićemo svoje,

Nek se znade koja boja pa’ne,

A kad pa’ne nek je i nestane.

Lazarev je zalog bio visok, pa je predložio i visok iznos opklade:

Na biljegu sto dukata meće,

Biciklisti da uteći neće,

Jer su konji brzi kao ‘tice,

Kao puste dvije lastavice.

Za pripremu trke je ostavljeno nekoliko dana. Lazaru su bile znane sve džambaske tajne treninga i njege konja. Uostalom, svoje je ljubimce nebrojeno puta i sa neopisivom strašću pripremao i dovodio na trke. Tako je bilo i ovaj put. Lazar je uoči trke svoje alate čuvao od svake “čaranije”.

Na hiljadu i osme stotine,

Devedeset devete godine,

Baš na danak Ognjevite Mare,

Trku čini Popović Lazare.

Za Banjaluku je to bio dan bez presedana:

Otkako je šeher Banjaluke,

I veselja od svakoje ruke,

Tako slave niko ne zapjeva,

Kao što je trka Lazareva.

Skupilo se veliko i malo,

Sastalo se i staro i mlado,

Tu je svijeta k’o na gori lista,

Među njima osam biciklista.

Nisu ostala zabilježena njihova imena, ali je znano da je među njima bio mehaničar Robert Heler, prvi banjalučki biciklista, a vjerovatno i Dimitrije Zita, “najodgovorniji” za neobičnu opkladu.

Po starom običaju, trka je zakazana u cik zore. Kao čovjek iz naroda, Lazar je bio uvjeren da jahač ne vodi konja do pobjede. Čim se sa njega skine prekrivač i začuje cilik tamburice, konj zna šta mu je činiti:

Kad je sunce pomolilo lice,

Zaciktaše sitne tamburice,

Stade vriska pretilih alata,

Štono vrijede hiljadu dukata.

Konje drže do dva momka mlada,

Lazar suze ne može da svlada,

Kroz suze ih ljubi i govori:

“Zbogom pošli, moji sokolovi!”

Đavo Ziti nije dao mira:

Al’ ne ćuti Dimitrije Zita,

Već ovako Lazara upita:

“Je li testir da ti barjak skinem,

Na biciklu kad ti konje stignem?”

Čim je sudijski odbor dao znak za start, Lazarevi momci Tode i Nikola spretno uskočiše u kola, “a alati u najbržem letu, potrčaše da postignu metu”. “Meta” je bila 50 km udaljena Gradiška. Polovinu pređenog puta pjesnik ovako opisuje:

U tom konji tad iz Maglajana,

Već stigoše do Šibića Hana,

Udvojiše snagu od brzine

I stigoše u selo Rovine.

Već tad su “biciklaši” dobrano zaostali, a u Gradišku su Lazarevi konji stigli pola sata prije njih. Nastalo je neviđeno narodno slavlje:

To gledaju Srbi Gradiščani,

Među njima braća muslimani,

Svaki suze od radosti tare,

Kad pob’jedi Popović Lazare.

Tek što su Tode i Nikola zaustavili konje, Lazara je snašla nesreća:

Ali eto, sad velikog jada,

Jedan konjić od umora strada…

Stotinu dukata koju su Lazaru isplatili biciklisti bila je slaba utjeha. Drugi Lazarev konj, dešnjak, oporavljao se šest sedmica, nakon čega ih je ovjekovječio fotograf.

Glas o Lazarevom podvigu pronio se širom Krajine. Bila je to pobjeda časti i čestitosti i svojevrstan narodni šamar prepotentnoj banjalučkoj gospodi.

(ZORAN S. MAČKIĆ, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske/Glas)

Komentari