Damir Nikšić: Politička partija je unosan biznis


Damir Nikšić je konceptualni umjetnik  iz Sarajeva, bivši student likovnih akademija u Sarajevu, Milanu i Bolonji. Magistar likovnih umjetnosti i historije umjetnosti, te u periodu od 2002-2004, predavač na Northwestern Universitetu u Evanstonu, SAD. Nikšić za naš portal govori o minuloj kampanji za lokalne izbore, u kojoj je bio nezavisni kandidat za načelnika sarajevske Opštine Centar, o opštem stanju u društvu, te o (ne)poziciji umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

 S obzirom da je prošlo više od 15 dana od lokalnih izbora, možete li nam reći šta vas je navelo da „uđete u politiku“, kako ste zadovoljni kampanjom, odnosu uloženog i dobijenog te Vašim rezultatima?

Nisam zadovoljan izlaznošću. Moj je cilj u prvom redu bio inspirisati apstinente i mlade da izađu na izbore, da se bavimo sobom, da ne dopustimo da se drugi bave nama. Da se uključimo aktivno u to nešto što se zove “demokratija”. Da naučimo šta su izbori, kako su izbori, kako se izbori nadgledaju, kako se postaje nezavisnim građanskim članom biračkog odbora, kakve su sve smicalice, marifetluci, i na šta sve moramo kao građani obratiti pažnju da ne bi bili zatočenici namještenih izbornih rezultata.

Na to me je natjerala sigurnosna i bezbjednosna situacija, tj. surova realnost u opštini Centar, (evo sad se ponovo, nakon mjesec dana slatkorječivih predizbornih obećanja i završenih izbora, priča ponovo o njoj). Natjerali su me problemi upravo pješaka upravo u saobraćaju, problemi koje imam kao roditelj malog djeteta da se krećem s njim po Centru, da ga izvedem bezbjedno u park da se igra. Natjerala me je moja građanska svijest i savijest da koristimo lokalnu samoupravu kako bi se zaštitili od kriminala, od nesavjesnih vozača, od zagađenja, od nasilja, od ludila, od bunila, od pasjaluka, od nehata, korupcije – barem u našoj zajednici, u našoj komuni, (a za Bosnu i Hercegovinu i nacionalnu politiku ćemo lako).

Profesionalni partijski političari su se opet bavili partijskim interesima i državom BiH tokom predizborne kampanje za lokalne izbore. Zato se, evo sada, kada smo ih ponovo izabrali – bavimo balkonima koji padaju u Titovoj, manjku slobode govora i tragičnom smrću dvije studentice koje je ovaj grad-ubica lišio života jer nema viziju univerzitetskog grada, nema viziju progresivnog, internacionalnog, liberalnog, regionalnog “centra”.

Svađao sam se sa policijom protekle četiri godine i mislio sam da kao načelnik mogu uvesti neki red, da zajedno sa svojim sugrađanima mogu obezbijediti javni red i mir u opštini, kao što je to po statutu opštine zadatak, dužnost i obaveza opštinskih organa vlasti. To sam kanio uraditi ne kao profesionalni političar, već kao građanin, kao sugrađanin, demokratskim putem, institucionalno, da ne bih morao da se organizujem u vidžilante, u građansku miliciju, u neformalnu grupu građana koja bi u konačnici uzela  bezbjednost u “Centru” u svoje ruke, u ruke koje su nam korumpirani neradnici i zabušanti na svim nivoima vlasti, državnim službama i institucijama – vezali. Mislim da je to legitiman razlog zašto neki građanin, sin, muž, otac uopšte želi “u politiku” koja se u ovom slučaju zove – lokalna građanska samouprava.

Zašto ustvari liberalna demokratija?

To je građanska demokratija koja se zasniva na građanskim pravima, na ravnopravnosti pojedinaca pred zakonom, na pravnoj državi i vladavini zakona, na univerzalnom pravu glasa. To je dovoljno dobra  platforma za pismeno djelovanje svakog ko ima soli u glavi i ideju kuda želi ići. Ona je, doduše, predstavnička, reprezentativna, što znači da postoje partije. Ali isto tako ona je odlično sredstvo za dolazak na lokalnu vlast jednog građanskog predstavnika i konsekventnog uspostavljanja direktne/nepartijske demokratije, građanske samouprave na lokalnom nivou u lokalnoj zajednici. Putem nje se mogu ostvariti političke nezavisne građanske komune kao i jedna Konfederacija nezavisnih komuna. To ja nazivam “pismenom revolucijom”, političkom revolucijom koja je nenasilna, građanska i inteligentna.

Posmatrajući lokalne izbore na nivou cijele Bosne i Hercegovine, možete li ocijeniti cijelokupni politički diskurs, te rezultate na nivou države. Čini se da liberalna demokratija, i uopšte stranke lijevice nemaju šanse protiv velikih desničarskih stranaka na sve tri strane.

Ja mislim da građani nemaju nikakvih šansi da dođu do izražaja od velikih stranaka i stranačkih mašinerija ma koja one strana bile. Građanski interesi su u drugom planu od partijskih interesa jer je partija unosan biznis. To je moja ocjena. Mislim da bi na lokalnom nivou trebali uspostaviti građansku samoupravu. “Građansku” u smislu “nepartijsku”, direktnu demokratiju. Barem na tom lokalnom nivou, u opštinama. To je prava građanska ljevica. Ovo sve ostalo samo imitira ono što desnica već radi i to mnogo bolje od njih, tako da je logično da nemaju šansi pored njih u njihovom “biznisu”, “na njihovom terenu”, ali zato imaju veliku šansu, i ne samo šasnu, već i dužnost i obavezu da se vrate na svoj teren – a to je demokratija, samouprava, zajednica, komuna – teren koji su zapostavile utrkujući se sa desnicom u nacionalnom/državnom “biznisu” tj. biznisu države.

S obzirom na i dalje podređen položaj građanski okrenutih stranaka, smatrate li da će se nastaviti dalje razaranje međuljudskih, međunacionalnih i svakih drugih odnosa između svih naroda u BiH. Da li stvarno u ovoj državi većina ljudi razmišlja tako (ultra)nacionalistički? Kakva je uloga medija u svemu, žašto oni nisu temelj dijaloga?

Ne radi se samo o položaju građanski orijentisanih stranaka, već o medijima. Stranke ne mogu propagirati ono što propagiraju na tako širokom nivou bez medija. Taj medij, pored ostalih medija (privatnih, stranačkih), mogu biti i vjerske institucije kao što su crkva, džamija, što mnoge etnonacionalne stranke obilato koriste posljednjih tridesetak godina za svoju propagandu i ideološku indoktrinaciju, ali isto tako koriste i javne medije koji bi trebali biti politički nezavisni jer su javni servisi koje plaćaju svi građani. To su ti “nezavisni građanski mediji”. Oni moraju biti politički nezavisni, čak i od onih stranaka koje se izdaju kao “građanske”, jer politička nezavisnost je nezavisnost od partija. Tako da, molim da primijetite, ne postoji podjela na “građane” i “narode”, već na građane i partije. Nezavisni mediji neće biti ni nezavisni ni građanski sve dok se ne depolitiziraju njihovi upravni i nadzorni odbori, sve dok ti odbori ne budu građanski, a ne partijski. Dakle dok god partije, tj. stranke u javnim servisima postavljaju članove i predsjednike upravnih i nadzornih odbora – mi ih ne možemo smatrati ni građanskim, ni nezavisnim, te shodno tome, ne trebamo ni plaćati kao takve jer su mediji koji prenose partijsku politiku, a ona je ta koja insistira na razaranju međuljudskih, međuetničkih, međunacionalnih i svakih drugih odnosa, koja inspiriše na ultranacionalističko razmišljanje i koja potpuno zapostavlja koncepte i ideje zajednice, zajedništva i internacionalizma. Javni servis koji mora biti depolitiziran, istinski građanski i nezavisan, progresivistički, internacionalistički, revolucionaran.  Dajte mi BHT1 na dvije godine da depolitiziram, da postavim politički nezavisni građanski (samo)upravni i nadzorni odbor, da promijenimo programsku i uređivačku politiku – ja ću vam dati građansku zajednicu, da ne kažem “društvo”, koju nećete moći prepoznati.

Zašto uporno pričamo o temama iz prošlosti, a u zadnje dvije godine nam je iz države otišlo 80 hiljada mladih ljudi? Čini se da su sve druge teme osim rata i politike, zanemarene.

Ne pričamo samo o temama iz prošlosti. Postoje i druge teme. Kada ne pričamo o temama iz prošlosti gledamo kulinarske specijalitete i razne druge gluposti koje su toliko besmislene i isprazne da ogladnimo za temama iz prošlosti jer one jedine imaju smisla. To je vjerovatno namjerno, to trivijaliziranje svega drugog. To se čini da nam se pokaže da ništa drugo niti nema smisla, niti ne postoji zapravo. Namjerno se insistira na ovom kontrastu, na ovom dualizmu: dramatičnih, sudbinskih, fatalnih, traumatičnih tema prošlosti sa jedne strane i ispraznog konzumerskog intermeca sa druge strane, pa ti biraj, ili kombinuj. Na to se svelo sve. S druge strane – vješto se izbjegavaju mnoge druge teme iz prošlosti. Uglavnom se prežvakavaju one tri-četiri o kojima, k’o biva, svi sve znamo.

Pustimo politiku bar na malo, čini se da je situacija jedino gora u kulturi. Šta rade i gdje su bosanskohercegovački umjetnici, zašto nam je potrebno policijsko obezbjeđenje za održavanje predstave?

Pa i to je politika, zar ne? Ovdje moram da primijetim nešto. Mnogi brkaju kulturu sa umjetnošću. Ja znam da umjetnost spada pod nadležnost nekakvih ministarstava za kulturu i još koječega, ali to nije razlog da savremenu umjetnost iz takvih, u prvom redu administrativnih razloga, smatramo kulturom i brkamo, tj. dovodimo u istu ravan sa svojom ili nečijom “kulturnom tradicijom”. Ne postoji ministarstvo za umjetnost, ali zato postoji akademija nauka i umjetnosti. Zašto onda umjetnost ne dovodimo u ravan sa naukom? Ili zašto onda nauku ne smatramo kulturom, ako imamo ministarstvo kulture, nauke i obrazovanja? Da li je nauka kulturološki neprijatelj našoj ili svakoj kulturnoj ili vjerskoj tradiciji? Hoćemo li zabranjivati nauku i naučne eksperimente zato što se plašimo onoga što se njima želi pokazati li dokazati? Ovdje govorimo o jednoj umjetničkoj eksperimentalnoj predstavi na jednom, u prvom redu umjetničkom, festivalu “malih eksperimentalnih scena” (MESS). MESS nije kulturni festival. Oktobarfest je kulturni festival. Predstava Olivera Frljića nije kultura niti želi biti kulturom, ona je umjetnička predstava, ekspresionistička predstava, eksperimentalna predstava. Možete biti Nacisti pa je proglasiti “degenerisanom umjetnošću”, ali, jednako kao i ekspresionizam tada, i ova predstava samo odražava degenerisano društvo koje samim tim što je politički i ideološki degenerisano i pervertirano, ne može podnijeti kritiku pa uzvraća prijetnjama. Kultura nije umjetnost. Kultura je nešto drugo. Kultura podrazumijeva da nešto mora biti meinstream, toliko popularno, toliko uvriježeno da se koristi i primijenjuje u svakodnevnici (kao npr. kada bi Šekspira igrali na seoskim sijelima i prelima, po kafanama, itd…), do te mjere da mi više ni ne znamo zašto to činimo, ali, eto, činimo jer je to postalo  tzv. “kulturna tradicija”. To je kultura. Umjetnost nije kultura, pogotovo ne eksperimentalna umjetnost, zato je ne trebamo smatrati kulturom. Ona je kreativna, umjetnička, filozofska, ili naučna aktivnost.

Za kraj, kada i kako da napokon krenemo naprijed i počnemo pričati o nekim životno bitnim temama, koje zanimaju i „obične“ ljude, a ne samo one u crnim odijelima, za koje se sve više pitamo jesu li ljudi ustvari?

“Obične” ljude ne zanima ništa osim novca i njegove potrošnje i to nije nimalo utiješno, ako želimo biti prosvijetljeno i napredno društvo.

Generalno taj stav da mi, k’o biva, znamo šta zapravo zanima “obične ljude” je demagoški. To je, po mom mišljenju, neoliberalna doktrina koji insistira na “apolitičnom”, neideološkom, pa čak i antiideološkom ispraznom konzumerizmu i konzumerskom društvu u kojem je potrošnja, tj. konzumiranje, samo sebi svrha.

Ona namjerno odvlači “obične ljude” od politike – da se bave isključivo sami sobom, da se ne bave društvom, zajednicom, a ne političkom filozofijom, političkim i dejama, naročito ne politikom i profesionalnim političarima kao dizajnerima, arhitektima svjetske stvarnosti.

Ona uzgaja građane kao glasačko tijelo na farmi koje umjesto mlijeka daju svoje glasove, svoje povjerenje ovim “stručnjacima”, svjesno se odričući bavljenja političkim odlukama koje politički “reprezentativci”, stručnjaci i profesionalci umjesto njih donose upravljajući njihovim svijetom i njihovim novcem.

Ova mantra namjerno obeshrabruje građane da se bave politikom tako što politiku, pa i samu demokratiju, čine ako ne dosadnom, a ono preveć komplikovanom, stresnom i zahtjevnom “naukom” iliti “profesijom”. Govori im da ima “bitnijih”, “važnijih”, “zanimljivijih” stvari u životu, da potraže svoju sreću drugdje, da se ne identifikuju sa tim nekim ljudima u crnim ili sivim ili teget odijelima, profesionalnim političarima koji su nekakav smor, jednako kao i politika.

To je demagogija koja, evo i po tvom pitanju, vidim da pali globalno.

Mislim da je politika jako bitna stvar i da su političke teme jako bitne teme i da one trebaju zanimati “obične” ljude, a naročito mlade. Mislim da je vrijeme bježanja, ignorisanja i omalovažavanja političkih tema kao nezanimljivih i nebitnih prošlo i da smo se probudili u vremenu u kojem plaćamo danak svom takvom, poprilično bahatom i neodgovornom, odnosu prema politici, demokratiji, sebi i svojoj slobodi, tj. svojoj vladavini nad samim sobom. Ne mora se biti političarem da bi se direktno bavili politikom. I revolucionar se bavi politikom. Revolucija je imanentna mladima. Revolucija je ta bitna životna tema, ali o njoj se ne da pričati. O njoj se ne može pričati. Ona priča za sebe. Kroz nju i njom se sve govori. A nju prvenstveno valja osjećati, živjeti i nositi što zbog sebe, što zbog svoje djece.

(Dario Handanagić/mojKontakt)

Komentari