Žicom protiv odliva mozgova


Ovo je priča o moja dva prijatelja, a vjerujem da svako od nas ima takva dva slična i da će se pronaći u ovoj priči.

Prvi prijatelj je ljekar, pojac, putopisac, svjetlopisac, poliglota…

Prednjačio je u svemu, u poznavanju religije, tekstova, muzike, pjevanja. Bio je sposoban da pokrene prava čuda, da nas sastavi u hor, da obučava djecu, pjevanju, medicini, jezicima.

Po završertku medicine koju je završio sa gotovo svim desetkama, došlo je vrijeme zaposlenja. Poznavajući ga kakav je, temeljan i sistematičan, ukratko vrstan u svemu čega se primi, mislio sam da će zaposlenje naći kao od šale. Kako nije bio član stranke ili nekog grugog klana, posao je uspio pronaći samo u selu u kome su se ljekari mjenjali na otprilike svakih pola godine. Budući da je poliglota i poznavao njemački jezik, jednog dana mi je napomenuo da ima mogućnost odlaska na rad u Njemačku.

Potonuo sam pri pomisli da gubimo jednog vrsnog ljekara, pojca, humanistu, jednom riječju ljudinu i druga.

Drugi moj prijatelj je dizajner, programer, gitarista i planinar.

Tokom njegovog studiranja pokazivao mi je stvari vezane za dizajn, formatiranje teksta, fotografiju. Svirali smo na gitari i pjevali, planinarili, bavili se raznim sportovima. Sposoban momak, spreman da priskoči i riješi probleme koji bi drugima oduzeli više vremena. Po završetku njegovih studija dizajna došao je na red konkretan plaćeni rad, a organizovan i odgovoran kakav jeste pronalazak istog, bio sam ubjeđen, nije trebao biti problem.

I nije bio problem jer za razliku od prethodnog prijatelja koji je bio vezan za konkretno radno mjesto, ovaj prijatelj je svoj posao mogao da obavlja, preko interneta tj. žice, na daljinu sa kupcima širom bijelog svijeta. Na taj način nije morao da ode iz svoje zemlje kako je ranije planirao. I tako zahvaljujući žici još jedan sposoban čovjek je ovde sa nama u dobru i zlu.

Žici hvala jer vjerujem da nam je svima pomogla da neki od nama dragih i kvalitetnih ljudi budu ovde sada sa nama.

Hvala jer, možda bi i mi za ovima što odoše.

(Vladimir Tadić)

Komentari