Sejo Sekson: Mislim da Nele živi u prošlosti


Frontmen Zabranjenog Pušenja, Sejo Sekson, našao je vremena da odgovori na neka od pitanja za naš portal vezana za bend, njegove lične stavove i koncert u Banjoj Luci.

Kako komentarišete film o Zabranjenom Pušenju?

Žao mi je što već drugi-treći ovakav projekat rade stranci. Očekivao sam da će kroz ove godine neka domaća produkcija to uraditi pogotovo pri tome mislim na Sarajevo, grad koji smo najviše promovisali u svom radu i na neki način ga učinili prepoznatljivim i dostupnim sa svim tim gradskim mitovima. Ali u svakom slučaju bolje išta nego ništa, vjerovatno je njima sva ta priča Alisa u zemlji čuda i za socijalizam vrlo čudna pojava slobodne i radikalne demokratije u umjetničkom smislu kakvu je Jugoslavija imala.

Ipak, super su se snašli jer je to ovako jako kompleksno vrijeme koje i mi dan danas tumačimo i objašnjavamo. Ono što mi se najviše dopalo je akcenat na onome što je rađeno, puno je manje politike, puno manje ideološkog okvira, puno se više govori o umjetnosti nego o onome što se oko te umjetnosti dešavalo.

Ono po čemu su Pušenje i Nadrealisti bili prepoznatljivi su skandali i onako prilično malo zastupljeno u ovim filmovima.. To je s jedne strane dobro, moramo se navikavati da se od te dnevne politike ne živi i da ono što ostaje i što vrijedi treba da bude težište i u ovakvim dokumentarcima.

Da li Vam smeta što se u skoro svakom intervju pita za Vaše mišljenje i Neletu?

Ima jedan dobar vic kad stari Crnogorac priča malom unuku kako je bio u partizanima i kako su ih uhvatili Njemci i onda su im ponudili dvije opcije: hajde na jednu stranu nek’ stanu oni koji hoće da ih strijeljamo a na drugu ovi koji hoće da ih je*emo. I pita mali: “Dobro djeda, na kojoj si ti strani završio? – Pa mene su strijeljali”.

Tako je i ova priča o Neletu priča o čitavom jednom našem društvu koje se polariziralo na one koji žive u prošlosti i oni koji gledaju u budućnost. Tako smo se na toj nekoj crti i mi našli. Danas puno ljudi redizajnira tu prošlost, ponovo je tumači, neko je falsifikuje, sa prošlošću je lakše baratati nego sa stvarnošću. Prošlost je lakše mijenjati i dosta se ljudi odlučilo za prošlost. Nekako mi se čini da je i Nele u toj grupi ljudi i mnogi ljudi sa njim gledaju ovaj svijet kao da je vrijeme stalo ‘92. godine.

Moje mišljenje je sasvim drugačije, ono kako se kaže “show must go on” i vrijeme je pred nama. Postoje mnogi mladi bendovi i režiseri i imamo stvarno čime da se dičimo i bavimo i u stvarnosti i u prošlosti. Ne moramo stalno da pričamo ko je otišao na koju stranu, da li je bio strijeljan ili je bio je*an.

Osjećate li razliku između beogradske i sarajevske publike?

Razlika između sarajevske i beogradske publike je u tome što su koncerti u Beogradu ređi i uvijek su nekako svečarski, ljudi oblače one partizanske kapice i crvene pionirske marame i obično taj koncert vezujemo za 29. novembar, na njemu je više političkih pjesama. Sve se to nekako vezuje za tu Ex Yu priču i šta znam, nekako i repertoar organizujem u tom smislu. Generalno publika se ne razlikuje puno ni u Beogradu ni u Zagrebu ni u Sarajevu, mi smo ljudi istog jezika, ne postoji barijera da ljudi razumiju onu cijelu konferansu između, i da se uključe i da dobacuju, ne vidim neku veliku razliku.

I dalje širite “jugoslovenski” duh, jeste li naišli na negodovanje vaše muzike i Vas zbog takvih stavova?

Dosta je mojih kolega koji su napustili Sarajevo govorilo da je Sarajevo prestalo biti Jugoslavija a da su oni otišli da žive u Jugoslaviji. Međutim poslije je nestala i ta Jugoslavija tako da mi se čitav taj projekat čini promašen. Jer Jugoslavija je stanje svijesti, Jugoslavija je stav, Jugoslavija je neko životno načelo koje ja i dan danas živim i čvrsto vjerujem u to da će ulazak svih ovih zemalja u Evropsku uniju samo da pospješi taj proces ponovnog približavanja jer kad budu isti zakoni, iste regule neće biti ni razloga za sve ove podjele koje se danas dešavaju.

Mislim da će od tog trenutka taj proces krenuti ponovo u pravcu neke sinergije i u pravcu nekog ponovnog osmišljavanja tog prostora ili barem olakšavanja života u tom prostoru kroz razne sporazume i razne praktične stvari koje će se sigurno kad tad ispostaviti kao nužne. Tako da ja vjerujem u Jugoslaviju koja dolazi ne na način kako smo živjeli prije ali mislim da Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina itekako imaju interes da taj prostor objedine da ljudima olakšaju razmjenu i ideja i trgovine i da će to u jednom trenutku kada počnemo živjeti realan život i kada počnemo gledati ono od čega se živi i kada prestanemo sa parolama “Ješćemo korjenje samo da naš najdraži vođa ostane na vlasti što dugo”.

Kada završimo s time što je nas zapravo dovelo u situaciju da o nama pričaju viceve o glupim Bosancima vjerujem da ćemo u tom trenutku početi ponovo da se približavamo. Jer za mene je Zabranjeno Pušenje ruka koja ide preko mramorne ploče. Mi i dan danas funkcionišemo, zbog toga sam i govorio da je to neki stav u glavi. Za mene Jugoslavija nije prestala da postoji, za mene moji prijatelji i u Beogradu, i u Skoplju, i u Banjoj Luci, i Širokom Brijegu su još uvijek moji prijatelji i uvijek će biti i ne postoji ta vlast i ta sila ni domaća ni međunarodna koja će promijeniti moje mišljenje da smo svi isti.

Govorimo istim jezikom, imamo istu tradiciju, puno smo toga izgradili zajedno, nema razloga da tako ne nastavimo a Zabranjeno Pušenje već 20 godina svira po svim tim prostorima i kažem da je za mene cijeli ovaj prostor kao neka mramorna ploča gdje postoje sve te iscrtane linije i granice. Ja to često ponovim, a ja sa svojim bendom pokušavam biti ta ruka koja preko toga ide jer na mramornoj ploči ne osjetiš te granice iako ih vidiš da postoje. Mislim da ćemo tako nastaviti i u buduće gdje god ima naše publike. Za mene je Jugoslavija nešto što nikada neće nestati, jedna ideja koja u svakom slučaju donosi puno više dobrog nego lošeg.

Zbog jugoslovenskog duha generalno niko nema ništa protiv. Ljudi reaguju na onu zemlju, na neke frustrirajuće stvari koje su je pratile kroz njenu istoriju i u krajnjoj liniji i našu skoriju istoriju. Ali zbog jugoslovenskog duha niko nema ništa protiv barem onako kako ga ja prezentujem na koncertima, to je duh solidarnosti, duh zajedništva, duh prijateljstva. To ljudi u krajnjoj liniji praktikuju, iako nema Jugoslavije, jugoslovenski duh je tu u prvom redu kroz narodnjake koje prate svi mlade ljudi, prate i film, prate i sport, prije se navija za Hrvatsku nego za Grenland. Tako da postoji i dalje neka povezanost među nama iako se maksimalno trude da tu prošlost iznegiraju i da nam pričaju bajke da nam je danas puno bolje nego što nam je bilo.

Ta prošlost u svakom slučaju ima svojih i dobrih tekovina, nje se ne treba stiditi. U njoj je bilo totalitarizma ali bilo je i filma, i zaposlenosti, i olimpijada i sportskih pobjeda itd. da ne nabrajam više. To su po meni stvari kojih se ne treba odreći. Toga su i mladi i stariji ljudi danas svjesni, zato taj duh i danas živi i na tom duhu se da izgraditi puno stvari. Mislim da u krajnjoj liniji danas je vrlo jasno da ni bendovi ni režiseri ni bilo kakvi projekti koji nisu regionalno zaživjeli ne predstavljaju neki veliki značaj i vrijednost. I danas je u suštini isto, postići uspjeh u nekoj drugoj srediti kao što je Beograd, Zagreb ili Banja Luka. Zato mislim da jugoslovenski duh koji Zabranjeno Pušenje prezentuje nikoga ne vrijeđa, nikoga ne iritira.

Kad će banjalučka publika ponovo imati priliku da vas sluša?

Banjalučka publika će nas gledati 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom. Ali evo dok ne vidite to na našoj veb stranici ne uzimajte zdravo za gotovo ali u svakom slučaju ako se dogodi radovaću se puno što ću biti pred vašom publikom.

(Slaviša Đurković/mojKontakt)

Komentari

Plavi Telefon