Ispovijesti samohranog oca


Kada djeca postanu prefiks i sufiks životnih akcija i planova, neminovno je da se sve mijenja iz korjena.

Društveni aspekti ispaštaju sa pojavom djece; kao kultura u krizi. Muškarci napokon shvate mogućnosti multitaskinga, ali kasno. Gužva u saobraćaju postaje dragocjeni momenat ili dva tišine, tuš mjesto za plakanje uprkos obećanja braće Džonson da ste sigurni od tih nus-produkata (bar što se njihovih šampona tiče). Čitajući na šolji naučio sam više o sastojcima omekšivača i kako se sve mogu otrovati Domestosom nego što sam ikada trebao znati.

Mir je uzeo tišinu pod ruku i otišao na neko magično mjesto, daleko od kamufliranih lego-kockica u tepihu i išaranih krugova po zidu kojih se ni japanski horori ne bi posramili. Ako ste mislili da je izgurati sve u dvoje jedva izvodljivo, zamislite kako je kada vam nedostaje polovina. Kao da plivate samo sa jednom rukom u začaranom krugu jedva održavajući glavu iznad vode. Češće nego što bi htjeli priznati, a manje nego što biste voljeli, ta ruka vam je jedina utjeha. Nema srama u tome. Ako ste mislili da se radi o djevojci dok je Željko Joksimović svoje vreteno tijelo stavljao u zlatni sako pjevajući o tome kako mu đavo ne da mira, vjerovatno ste mislili i da Elton Džon pjeva djevojci koja se zove Nikita. Đavo je u detaljima, a Željko se izletio sa somotnim usnama. Ko bi i udomio Željkovo lane nego neslućeni somotni rukav.

Zavisno od djece, možda ste se zakleli da više nećete nikada prići ženi, jer se rizik ne isplati, a možda su se žene zaklele da neće prići vama. Bilo kako bilo – nakon novonastalog iskustva postali ste maher za rješavanje problema, a šta je ovo nego samo jedan novi problem. Određene potrebe su nam urođene, ali da ne bi sve bilo jednostavno urođena nam je i pokoja moralna norma. Ako hoćeš boga da nasmiješ, reci mu svoje planove. Ja sam se uvijek teško nosio sa krivicom ma koliko neosnovana bila. Kome god da su se u sred koitusa oči neočekivano srele sa očima njenog psa zna o čemu govorim. Da se član njene familije ukazao lakše bih sve podnio, nekako bih objasnio, a ne ovako, nepomično, osuđujuće, bez riječi. Godinama ni na ulici ne mogu pogledati pekinezera u oči. Ne zato što su svi isti i imaju izgled, a i pamet pohabane jambolije, nego ne volim kada mi savjest tlači racio. Ova priča mi je služila da približim muku onima koji nemaju djecu (dok je onima koji ih imaju sada malo jasnije kako sam došao do samohrane titule).

Poenta je u ovome: ako uprkos društvenim normama znate da ne radite ništa pogrešno, a savjest vas peče zbog tuđih pasa, kako će vam tek biti zbog vaše djece? Istina, psi su tuđi, a djeca su, valjda, vaša, ali sa druge strane psi vas, ma koliko htjeli, nikada neće strpati u dom. To nas dovodi do motivacije. Većina nas je programirana da na ljude gleda kao na dobre individue dok se ne pokažu suprotno. Opet onaj prokleti moral, kamen spoticanja boljem životu. Vrijeme je na dječijoj strani, ali moralna opravdanost u tandemu sa racijom su na vašoj, a oni zajedno su jači od savjesti. Sjetite se kroz šta prolazite, šta vas još sve čeka, uzmite se za ruku i izvedite se na dejt. Kada samoga sebe dopratite kući, iskoristite se, zaslužili ste.

(Mondo)

Komentari

Plavi Telefon