Boško i Admira su Romeo i Julija rata u BiH


Na današnji dan 18.5.1993. od snajperskih hitaca poginuli su Boško Brkić i Admira Ismić, naši Romeo i Julija.

Odajmo im dužnu počast. Ubijeni su dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet.

Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ‘70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta.

Majka Rada se prisjeća: „Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.“

Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri.

„Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire“, govorio je njen otac. Slično dodaje i njena majka, u čijoj je porodici bilo miješanih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala.

Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju.

Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:

„Moja najdraža Admira, Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“ „Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“

„Moja najdraža Admira, Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“

Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti.

Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu. U julu 1992, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka stoga je odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.

„Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj“, govorio je tada Ćelo, kojem je Boško „bio k'o mlađi burazer“.

Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.

Pismo koje je Admira ostavila majci: „Draga majko, Mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo. Brinem se za tebe, i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo, Tvoja Admira“

Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo “pošalje” i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.

Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: „Morali su proć’ međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski….“

Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni: „Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu.“ Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena.

„Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.“ „Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao…“, govori Ćelo.

„I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav“, kazivao je poslije njen otac.

Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.

„Bolesni ljudi nose oružje, na svim stranama i nikad ne znaš koja će budala ispaliti metak prva“, komentarisao je Saša.

Admirini roditelji i Boskova majka mnogo puta su do sada govorili o svojoj djeci. Iz arhivskog materijala RSE izdvajamo rijeci Admirinih roditelja, Zije i Nedrete Ismic: „Stalno je govorila:’Zar misliš da je pošteno da on ide sam, a da ja ostanem?’ To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.“ „Umešao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.“

Jedna od najljepših ali i najtragičnijih ljubavnih priča nije zastićena od politizacije, od nagadjanja ko je i s koje strane ispalio smrtni rafal.

Srce Boskove majke, Rade Brkić, je iskreno: „Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. Jednostavno i kad bih doznala za tog čoveka i kad bih ga videla pred sobom, samo bih ga pitala: ’Čovece, zašto si to uradio?’ Ništa više. O njima su pisali mnogi, i pesme i članke i priče…

Jedan od najpoznatijih članaka bio je onaj Kurta Sorka, koji je objavio Reuters 23. maja 1993. i koji je onda obišao čitav svijet. Sork je 2000. godine ubijen na novinarskom zadatku. Po njegovoj ranijoj želji sahranjen pored Admire i Boška na groblju Lav. Neka im je laka zemlja jugoslovenska.

(tekst preuzet sa Fejsbuka)

Komentari