Zabrinutost nije isto što i vođenje brige


Biti zabrinut za nešto predstavlja jednu vrstu straha ili strijepnje da će se se desiti nešto loše nečemu što nam je važno ili za šta imamo odgovornost.

Kada je u pitanju briga u sadašnjosti, tada se ona manifestuje više kao strah, a kada je u pitanju briga za nešto u budućnosti, tada govorimo o strijepnji.

Čemu služi zabrinutost?

Ljudi osjećaju zabrinutost kako bi se pripremili na neke moguće negativne ishode. Zabrinutost je ona koja nas motiviše na preduzimanje potrebnih aktivnosti kako bismo smanjili ili izbjegli mogućnost nepovoljnih ishoda. Npr ukoliko brinemo da ćemo se udebljati i da to neće imati dobre posljedice na naše zdravlje i kvalitet života, sama zabrinutost nas motiviše na akcije koje će spriječiti takvu budućnost.

Ipak, nekad ne poduzimamo nikakve akcije i naša zabrinutost postaje pasivna, pa tako, za razliku od aktivne zabrinutosti, kojom izbjegavamo loše ishode, pasivna zabrinutost ima jednu pozitivnu stranu – smanjuje emocionalni šok onda kada se nešto loše zaista i dogodi.

Da li adekvatno brinete?

Da li adekvatno brinem?

Najznačajnije za osobu koja sebi postavlja ovo pitanje jeste da pokuša realno procijeniti situaciju, a to znači da sebi postavi sledeća pitanja:

1. Da li postoji konkretan razlog zbog kojeg treba da brinem?

2. Šta tačno mogu da uradim kako bih eliminisao negativan ishod?

3. Kako mogu da uradim ono što će eliminisati negativan ishod?

Najvažnije što treba imati na umu kod ovakvog samoprocjenjivanja jeste stepen naše bespomoćnosti, odnosno, koliko zapravo (ne) možemo da uradimo. Važno je sagledati koliko moći imamo u odnosu na razlog naše brige, kako ne bismo upali u zamku prihvatanja onoga što možemo promijeniti (osjećati se bespomoćno) ili čak neprihvatanja onog što ne možemo promijeniti.

Kod neprihvatanja onog što ne možemo promijeniti javlja se dodatno i osjećanje grižnje savjesti, jer nepravedno sebi pripisujemo krivicu za nešto na šta nismo mogli uticati.

Zabrinutost nije isto što i vođenje brige

Ljubav i zabrinutost

Neki ljudi smatraju da izražavanjem zabrinutosti ustvari izražavaju svoju ljubav prema nekome, te tako izjednačavaju ljubav i zabrinutost. Tačno je da u ljubavnim odnosima izražavanjem zabrinutosti možemo pokazati svoju naklonost prema drugome, ali ne valja između zabrinutosti i ljubavi stavljati znak jednakosti.

Postoji još jedna jezička barijera koja dovodi do izjednačavanja ljubavi i zabrinutosti. Naime, biti zabrinut za nekog ili nešto nije isto što i brinuti o nekome ili mu pružati brigu. Dok kod zabrinutosti osoba zamišlja negativne ishode, ima negativne misaone predstave i kao takve ih izražava (npr majka koja se brine da će njen sin doživjeti automobilsku nesreću ako negdje ode autom), kod brige za nekoga se radi o konkretnim aktivnostima koje preduzimamo kako bismo nekom iskazali naklonosti ( npr majka koja presvlači bebu i hrani je), odnosno, dali brigu.

Bezbrižnost je suprotno osjećanje od zabrinutosti, ali, često predstavlja skrivenu zabrinutost, obzirom da osoba misli da ukoliko iskaže zabrinutost nešto loše će se i desiti, te ona mora da razmišlja samo pozitivno i tako se zaštiti od negativnih situacija. Pošto život ne funkcioniše na takav način, te u njemu imamo i negativne i pozitivne situacije, osobe koje smatraju da samo pozitivnim razmišljanjem mogu spriječiti loše stvari zadržavaju neku vrstu magijskog razmišljanja kakvo se javlja kod djece.

Zabrinutost, kada je adekvatna, ima svoju funkciju, a to je preduzimanje potrebnih koraka i planova za bolju i sigurniju budućnost.

(Mirjana Lukić/Diplomirani psiholog i TA psihoterapeut u edukaciji/mojKontakt)

Komentari

Plavi Telefon