Banjalučanka na privremenom radu u Austriji: “Svaka tri mjeseca kući donesem 8 hiljada KM”


Tri mjeseca rada u inostranstvu, pa tri mjeseca odmora u Banjaluci i sve tako u krug, više se isplati nego cijelu godinu raditi ovdje, pričaju Banjalučanke koje su otišle sezonski da rade Austriju.

– Naradiš se, ali kada dobiješ platu bar znaš zašto si radila – počinje priču o svom radnom iskustvu u Austriji Milena (45) koja nije htjela da joj pominjemo puno ime i prezime.

Milena radi kao sobarica u hotelu u jednom malom gradu pored Insbruka, za platu od 1.300 evra, te priznaje da joj bakšiš nekada zna biti i veći od dnevnice.

– Sav novac koji zaradim za tri mjeseca donesem kući, što je više od 8.000 KM. Tamo se hranim u restoranu u kom radim, sve ostale troškove mi pokriva bakšiš – kaže ona.

S obzirom na to da se sa našim pasošem u Austriji legalno može ostati najviše tri mjeseca, zatim se u ovu državu ne smije ući naredna tri mjeseca, Milena, kao i ostale žene koje su ovoj situaciji u Austriju idu dva puta godišnje. Međutim, kažu da tih 6 mjeseci zarade koliko ovde ne bi ni za dvije godine.

Upravo zbog zarade, Milena je prije dvije godine napustila posao u poslastičarnici u kojoj je u Banjaluci radila 15 godina i odlučila se da ode u inostranstvo i radi na crno, dok ima snage, i da zaradi nešto za svoju djecu.

– Sa platom od 700 KM tu nisam mogla ništa da uštedim. Planirali smo sinu kupiti stan, ali od čega? Zbog toga sam odučila da odem pa kako bude. Posao mi je našla drugarica, a nisam znala ni jednu riječ nemačkog jezika. Jeste da živiš kao rob, u maloj sobici bez osiguranja i igdje ikoga, ali tri mjeseca prođu brzo – kaže ona, dodajući da ovako ne bi mogla cijele godine.

Bilo je, kaže, neprijatnih momenata sa gostima, pogotovo, jer ne zna njemački jezik, a bilo je i dana kada zbog umora nije imala snage da radi, niti kome to da kaže.

Zbog dobre zarade u Austriju je otišla i Nikolina G. (23) koja je rad u austrijskom hotelu stavila ispred fakulteta.

– Htjela sam posle srednje škole da odmorim i razmislim koji ću fakultet upisati, pa sam otišla na mjesec dana u Austriju i tako ostala na tome već dvije tri godine – priča Nikolina.

Sve što zaradi, kaže, ide njoj, ni od koga ne zavisi, a za fakultet joj nikad nije kasno.

– Naravno da ne bih mogla ovako čitav život. Naporno je raditi i po deset sati dnevno dok obiđem sve njihove hotele, mlada sam, a kičma me već boli, ali izdržaću još koju godinu, da sebi kupim stan u Banjaluci – kaže ona.

Nikolina priča da je bilo i preplakanih noći, kriza za kućom i željom da odmah sjedne u autobus i ode u Banjaluku, ali da se čovjek na sve navikne.

– Od prve dvije plate sam kupila auto, a pomisao da sve ovo što svakodnevno gledam po sobama i neljubazne goste koji se nekada istresaju na nama, trpim za svoj stan, drži me ovdje – dodala je ova mlada Banjalučanka.

Obje sagovornice ispričale su da im je strah na granici najgori. Ispitivanja carinika, činjenica da ide da radi na crno i da ni dan ne sme da zakasni na izlazu iz države stvaraju veliki teret.

Teško im pada to što su daleko od porodice, i to što su tamo samo ilegalci koji ne smiju da se razbole niti povrijede, jer ne bi imale kome da se obrate.

Anegdote zbog jezika

Koliko god bilo teških i neprijatnih situacija, uvijek ima i onih simpatičnih koje se posle prepričavaju danima.

– Jedan od gostiju pitao je koleginicu gdje u gradu može popiti dobru kafu, a ona je to, sa svojim siromašnim njemačkim, shvatila kao poziv na kafu i rekla da pristaje, ali poslije posla – ispričala je Milena kroz smijeh.

(EuroBlic)

Komentari