Oproštaj od velike Milene Dravić u Zvezdara teatru


Uz pjesmu “Milena”, dugi aplauz i suze, prijatelji i kolege danas su se u Zvezdara teatru oprostili od dive srpske i jugoslovenske kinematografije Milene Dravić.

Na istoj sceni gdje je Mileni Dravić u decembru uručena nagrada “Dobričin prsten” danas je održana komemoracija na kojoj su o njenom izuzetnom opusu, neobičnoj harizmi, velikoj dobroti i talentu, autentičnosti i ljepoti govorili direktor Zvezdara teatra, dramski pisac i akademik Dušan Kovačević, glumci Jelisaveta Seka Sablić, Anica Dobra, Vojin Chetković i Branka Petrić, filmski poslenik Radoslav Zelenović, reditelji Jagoš Marković, Dejan Mijač i Stefan Arsenijević, književnik i akademik Ljubomir Simović i direktor Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić.

Sablić je istakla da je Dravić bila neodoljiva u komediji i moćna u drami, dobra, iskrena, draga, lijepa i hrabra do posljednjeg dana.

“Ostaje da se ponosimo što je bila naša i što je publika obožavala od prvog dana i sigurna sam da njena duša ide ka nekom svitanju”, rekla je Sablić.

Zelenović je naglasio da umjetnički opus Milene Dravić predstavlja istoriju srpske i kinematografije bivše Jugoslavije, upečatljiv dokument jednog vremena.

“Svakom svojom ulogom, od filmova crnog talas, preko ratnih spektakala, do komedija i drama, donosila je nešto svoje, neponovljivo, uz pođednako priznanje kolega i kritike, i obožavanje publike. Pokazala je i dokazala nešto što je gotovo nemoguće – da se uvijek može biti najbolji i uzor”, rekao je Zelenović podsetivši da je Dravićeva prvi dobitnik nagrade “Aleksandar Lifka” palićkog festivala gdje se posljednji put pojavila pred publikom u julu ove godine i pozdravljena gromoglasnim aplauzom.

On je naglasio da više od 160 filmova, TV serija i drama, u kojima je igrala, slivaju se u dokument o jednoj kinematografiji i jednoj zemlji koja još postoji samo u filmovima i sve to ostaje kao zaostavština za buduće generacije.

Reditelj Jagoš Marković je rekao da će “svijet bez Milene biti mnogo manje lijep, čestit, uzvišen, radostan i manje živ”.

“Bila je i ostala velika, prepuna lepote, one za koju je Dostojevski rekao da će spasiti svet. Bila je plemenitost, duh i šarm. Bila je Beograd i Jugoslavija, bila je i ostala svet. Velika u svim medijima, žanrovima, u svakom trenutku života i rada. Završava se jedna epoha u kojoj su velikani bili velika gospoda i veliki ljudi. Bila je svetlost, bila i ostala zvezda”, kazao je Marković.

On je konstatovao i da nije bilo lako biti Milena i Gaga, “tolika slava i popularnost, a sami svoji na Balkanu, na Čuburi, biti i umjetnik i komšija i čovjek, sami i svoji, časni i daroviti, vrijedni i plemeniti, skromni harizmatični, čovječni iznad svega, i odvojeno i kao par, životni i glumački”.

“Sve je to podvig, i život, i ljubav i umetnost, dovedeni na nivo čistote savršene poezije”, smatra Marković.

Simović je skrenuo pažnju na impozantan početak 19-godišnje glumice koja je narednih šest decenija “meteorski prelazila iz filma u filma, iz filma na televiziju, sa televizije u pozorište. Bez odmora i predaha”, ali kao njen zaštitni znak smatra ulogu seljančice Ranke u filmu “Prekobrojna” Branka Bauera kojom je osvojila i rafinirane filmofile i najširu publiku i Pulu.

Sve njene uloge, smatra Simović, ostaju među nama kao “mnogo živih Milena” čime se dokazuje, kako kaže, da smrt ipak nije definitivna.

Anica Dobra je u svom vrlo emotivnom obraćanju Mileni podsetila na sve duge razgovore telefonom o filmu, glumi, o toplini i nežnosti sa kojom je Dravić prigrlila kao mladu glumicu, Petrić je evocirala uspomene na susrete sa Milenom sa čijim odlaskom, odlazi i “još tačno nedefinisana epoha”, a Arsenijević je ispričao o poslednjem danu snimanja filma “Ljubav i drugi zločini” ilustrujući njenu brigu o drugima.

Chetković se prisjetio Pirota 2002. godine, početka ljeta i dana pre početka snimanja filma, kada je Dravić sa sobom donijela zavjese, dušek, luster, jastuk i odlučila da se useli u hotel dok traje snimanje filma.

“Milena se zauvek uselila u naše živote, donela svoju dobrotu, svoje plave oči i sve nam je to ostavila”, rekao je on.

Prema riječima Pantelića, Dravić je ispisala istoriju pokretnih slika i ostaje da bude inspiracija i simbol svega što zaslužuje najdublji naklon.

“Istoriju pokretnih slika ovog ili ovih prostora Milena je ispisala sa Purišom Ðordejvićem, Brankom Bauerom, Borom Draškovićem, Veljkom Bulajićem, Dušanom Makavejevim, Goranom Paskaljevićem…Od Milene treba mnogo toga naučiti – od toga kako ne treba zatvarati oči pred stvarnošću i uši pred bukom do toga da je danas već juče”, kazao je Pantelić.

Mijač je rekao da je najvažnije kod Milene Dravić bila dobrota koja je isijavala iz nje, koju je publika znala da primijeti i zbog koje su je voljeli ljudi različitih karakternih kvaliteta, a ona sama je voljela sve što je život i od toga je pomoću ljubavi pravila čaroliju.

“Ceo naš život je privikavanje na bol i kada pomislimo da smo jedan bol odbolevali, pojavi se nov koji nas ponovo razboli i mi se povijemo da nas manje ima i da nas manje boli i tako umanjeni i uplašeni, čekamo da bol prođe. Zato da danas imamo snage samo za dve reči: Zbogom Milena”, oprostio se Dušan Kovačević.

Komentari