Riječi Sadama Huseina koje i danas progone SAD

Na dan 13. decembar 2003. godine u operaciji Crvena Zora uhapšen je dugogodišnji neprijatelj američke države i čovjek od kojeg su strepili svi njegovi susjedi na Bliskom istoku – Sadam Husein.

Nakon što je uhvaćen, istražici su uvidjeli kako je nekada ponosni diktator potpuno izgubljen te da nema pojma šta se događa u Iraku. Godinama prije nego su ga uhvatile američke snage Sadam nije znao šta radi vlada u Iraku, a on je bio potpuno preokupiran pisanjem knjige i nije obraćao pažnju na to šta radi vojska i njegovi ljudi u vladi, otkrio je Džon Nikson, bivši analitičar CIA, čovjek koji je prvi ispitivao Sadama nakon hapšenja, u knjizi “Debriefing the President: The Interrogation of Saddam Hussein”.

“On uopšte nije vodio državu. Prilikom hapšenja stalno se žalio na modrice i posjekotine, nije čak ni imao nikakav plan kako da odbrani Irak”, otkriva Nikson, koji je osim ispitivanja bio zadužen za prepoznavanje Sadama prije nego što Amerika objavi vijest da je Sadam uhapšen.

Sadama je identifikovao prema jednoj staroj rani od metka i dvije plemenske tetovaže. I nakon hapšenja Sadam je ostao arogantan, a prema Niksonovim riječima, vrlo vjerovatno nije bio svjestan da je gotov.

Vrlo brzo nakon hapšenja, započela su opsežna ispitivanja objedinjena u program nazvan “Pustinjski pauk”, a vršila su se pod nadzorom FBI.

Oni su u svojim šakama imali najpoznatijeg zatvorenika na svijetu. U međuvremenu je otpočelo i njegovo suđenje u oktobru 2005. godine, a na njemu su se i navodile stvari koje je Sadam govorio na intervjuima, odbacujući optužbe da je ratni zločinac. Između ostalog, posrnuli diktator je rekao da nikad nije imao hemijsko oružje, jer da jeste, upotrijebio bi ga na SAD-u, kao i to da su SAD iskoristile 11. septembar kako bi neopravdano napali Irak.

Na kraju je, 5. novembra 2006. godine, Sadam proglašen krivim po svim tačkama optužnice te osuđen na smrt vješanjem. On je preko svojih advokata sudu i javnosti tada poručio “spreman sam da umrem časno i bez straha”.

Specijalista Stiv Hačinson bio jedan od zaduženih za čuvanje Sadama do izvršenja kazne. O tom zadatku nije smio da govori ni svojoj porodici, on i njegove kolege nisu smjeli da koriste mobilne telefone, vode dnevnik i sva njihova komunikacija sa spoljnim svijetom je bila pod strogim nadzorom.

Jednog dana je nadzirao Sadama dok je u njegovom društvu bio njegov bivši poručnik, koji mu je služio kao prevodilac za Amerikance. Iako je bio osuđen, Amerikanci su mu davali kubanske cigarete i omogućavali neke slobode.

“Jedne večeri sam čuo kako Sadam i njegov prevodilac mumljaju i pjevuše neku molitvu. Kada me je Sadam primjetio, rekao je nešto svom poručniku. On se tada okrenuo prema meni i pitao me odakle sam. To je zanimalo Huseina”, ispričao je Hačinson ”Newsweeku” i dodao:

“Rekao sam da sam Amerikanac. A prije toga – pitao me, valjda zbunjen mojom tamnom puti. Rekao sam da sam dijelom Indijanac. Tada je stavio jedan prst iza svoje glave da glumi pero a ruku ispred usta te počeo da imitira indijanski vojni poklič. Ja sam se počeo smijati”.

Nekoliko sedmica kasnije, na Božić, Sadam je čekao odgovor na svoju žalbu na presudu. Te večeri je upalio svijeću te objasnio čuvaru kako to čini za svoju ženu. Budući da nikad prije nije želio da govori o svojim ženama, već bi odmah okrenuo razgovor na svoju djecu. To je začudilo čuvare, posebno kada je počeo da im priča da je to njihova tradicija te da joj piše pjesmu.

Sutradan je njegova žalba odbijena.

Jezivo posljednje upozorenje

U CIA istražiioca Niksona je gledao pogledom punim mržnje, a Nikson je počeo da mu postavlja pitanja:

“Kada ste zadnji put vidjeli svoje sinove?”, na šta mu je Sadam odgovorio pitanjima: “Ko ste vi? Jeste li vi vojni obavještajci? Odgovorite mi! Recite ko ste!”.

Na ispitivanju je tvrdio da nije planirao ubistvo predsjednika Buša starijeg, a onda je izgovorio riječi koje danas s onim što se događa u Iraku zvuče prilično jezivo:

“Nećete uspjeti. Vidjećete da nije lako upravljati Irakom!”.

To njegovo upozorenje odnosilo se na težinu vladanja podijeljenom zemljom koja ni danas, 11 godina nakon njegove smrti, nije pronašla mir te i danas svakodnevno uzima žrtve.

Bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost Muvafak al-Rubai je nadgledao vješanje i otkrio detalje vezane za taj događaj.

“Da li je bio zločinac? Jeste. Ubica? Jeste. Krvnik? Jeste. Ali je ostao snažan do kraja”, tvrdi Rubai.

On se sjeća kako je Sadam ušao sam kod njega u prostoriju zatvora gdje je pogubljenje izvršeno prije 11 godina, a nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.

“Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem da se onesvijestio ili da je bio drogiran”, napominje Rubai i ističe:

“Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio neko ko će umrijeti za koji minut”.

Rubai je, kaže, potom odveo Sadama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuran, kod sudije koji mu je pročitao optužnicu, a Sadam je ponovio:

“Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt perzijskim sveštenicima!”.

Nakon toga, Rubai je odveo Sadama u prostoriju sa vješalima.

“Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled… i rekao: ‘Doktore, ovo je za muškarce'“, prepričava Rubai.

Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane, pa su Rubai i ostali morali da ga odvuku do stepenica. Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili podrugljivo: “Živio Muhamed Bakr al-Sadr!” i “Moktada, Moktada!”, što se odnosilo na Sadamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne policije poslije 2003.

Sadam je odgovorio:

“Zar su to muškarci?” i, prije nego što je povučena poluga, počeo je da recituje stihove iz Kurana, koje nije uspio da izgovori do kraja:

“Potvrđujem da nema drugog Boga osim Alaha, a Muhamed…”, i to su bile njegove posljednje riječi.

Komentari