Decenija bez Đure Damjanovića

Decenija bez Đure Damjanovića

Stihove „Gorskog vijenca“ i Kočićevu prozu čuvao je negdje duboko u sebi i ova književnost bolje ga je služila nego orijentacija u prostoru

Prošla je decenija od smrti Đure Damjanovića, jedinog živog pisca kojeg sam poznavao.

Možda sam, zapravo, znao i znam još neke, ali samo kada bih Đuru ugledao, osjetio bih ono što je osjetio Jesenjin kada je prvi put, po dolasku u Petrograd, vidio Bloka.

„Kad sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika“, Jesenjinova je misao koje sam se sjećao gotovo pri svakom susretu sa Đurom Damjanovićem u birtiji Filozofskog fakulteta. Bilo je to za mene srećno, brucoško doba, a za Đuru otaljavanje posljednjih godina života kada je već digao ruke od svega.

Birtija je bila u podrumu zgrade gdje je danas smještena Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske. Dnevna svjetlost je dopirala tek u jednu od tri prostorije i sijalica je uvijek škiljila.

Onog trenutka kada nastane mrak, znalo se, niz stepenice silazi Đuro Damjanović. Ritualno je dlanom gasio svjetlo, jer se teturajući uvijek držao za zid na kojem je ugrađen šalter.

Da li smo više knjiga pročitali u čitaonici ili pića popili u birtiji Filozofskog, dilema je koja i danas muči moju generaciju, i iz priloženog je jasno da smo Đuru Damjanovića obožavali.

Tako je zapravo bilo sa nekolicinom nas koji smo fakultet upisali, kako je znao reći Đurin sabrat Milan Nenadić „da usavršimo stil, a ne da kasnije predajemo djeci po učionicama“.

„Mali, šta studiraš?“, pitao me Đuro često.

Kada bih odgovorio „Srpski jezik i književnost“, on bi se obradovao i rekao „i ja isto“. Ovakva replika reprizirana je bar desetak puta pri našem susretu.

Pisac čijim se pričama sudilo, bivši mladić koji je tiraž „Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH“ poslao na reciklažu u Incel, zemljak i drug Branka Ćopića čiju su priču „Golimjesto“ branili i Đopić i Skender Kulenović i Danilo Kiš, a napadale je obične fukare kojima se danas ne zna za imena, često je po stare dane sjedao za sto sa našim profesorima, ali i sa nama.

Sjedao je, zapravo, sa svakim ko bi mu naručio piće.

U tim sjedeljkama zamuckivao je i ponekad nije znao ništa da kaže, ali ako neko pogrešno krene da govori Njegoša, odmah bi ustao i ispravljao ga.

Stihove „Gorskog vijenca“ i Kočićevu prozu čuvao je negdje duboko u sebi i ova književnost bolje ga je služila nego orijentacija u prostoru.

Od Đure smo naučili da ne moramo biti opijeni samo pićem, nego i literaturom. Jedna od ominjenih knjiga iz tog doba mi je upravo Đurin „Jednodnevni dnevnik“. Čini mi se, tada je upravo objavljeno četvrto izdanje ovog djela, napisanog za jedan dan, u kojem Đuro iz prvog lica pripovijeda putovanje vozom od Beograda do Zadra.

Pripovjedača, u ovom drugom gradu, zaustavio je milicioner i tražio mu ličnu kartu. Kada je ovaj rekao da nema, organ reda zapovjeda da iz dzepa izvadi bar vozačku dozvolu.

Šta, nisi položio vožnju, zapovjedništvo se pretvorilo u vapaj policajca kada je vidio da nema kako legitimisati slučajnog gosta njegovog grada.

Nisam položio vožnju, polagao sam neke druge ispite, poentirao je junak Đurine knjige, lično Đuro Damjenović.

 

Moje društvo i ja, takođe, nismo izlazili na vozački ispit, ali ispiti kod Luke Šekare, Miljka Šindića, Miodraga Vulina bili su prava poslastica. Svaki položeni ispit, razumije se, zalijevali smo u to vrijeme, ali ono što je radio Đuro Damjanović nije podsjećalo na pijanku nego na strofu Tina Ujevića: „Mnogo godina kada nisam živio/ jer sam prestao doživljavati, /i pojam se o životu iskrivio/ te sam mogao na ulici spavati.“

U toj i takvoj situaciji, čak ni mi nismo ponekad mogli razumjeti razloge za Đurino boemstvo.  Tin Ujević je za Đuru Damjanovića vjerovatno bio amater u boemiji, a zašto je to bilo tako niko sa sigurnošću nije znao.

Jedni su pričali da se Đuro propio nakon što ga je auto udarilo u Beogradu, drugi da pije jer niko u Banjaluci ne cijeni to što je ostavio porodicu u Srbiji i što je došao da bude moralna podrška svom narodu na početku rata u Bosni i Hercegovini. Sve u svemu, on o ovome nije pričao, niti je podnosio bilo kakvo sažaljenje, već na pitanje zašto pije kratko i jasno je odgovarao „lakše je piti nego pisati“.

 

Na svakoj čaši
sa grbom, na Vrbasu, grada
njegov lik ugraviran
smiješi se i govori
lakše je piti nego pisati,
kao da je sijed i propao
jedini shvatio istinu
dok na prekrštene noge
pada mu pljuvačka sa brade,
ubjeđuje nas –
zahuhtale poete
– da ga više ne zanimaju
papiri koji će bilježiti
i ljudi koji će slušati
njegove jade.

 

Ovaj pjesmuljak zabilježio sam u knjizi pjesama „Gluvi putnik“.

Knjiga je objavljena tačno godinu dana nakon smrti Đure Damjanovića, a pjesmu o njemu kritikovao je pjesnik i novinar „Politike“ Zoran Radisavljević.

„Idi bre“, reče mi usmeno jednom prilikom Radisavljević, „pa i o tebi će neko da zabilježi kako bališ pijan, pa šta ćeš onda“.

Radisavljeviću nisam ni pokušao objasniti da se tu ne radi o izrugivanju nego o opisu Đurine dionizijske strasti, jer pjesma ima onoliko tumača koliko je ljudi pročita. Da li bih je u zbirku pjesama uvrstio danas ne znam. Znam samo da me je Đuro dok je bio živ pitao, koliko pjesama planiram uvrstiti u zbirku. Kada je čuo da pominjem sedamdesetak, bez da je pročitao i vidio pjesme, rekao mi je da knjigu upola smanjim. Iako ga nisam poslušao, vjerovatno je bio u pravu.

Prošlo je deset godina od smrti Đure Damjanovića i ja danas, deceniju stariji, sjećajući se ovog pisca sjećam se i svoje mladosti i godina studiranja. Na trećoj godini studija, moju već pomenutu čitalaško-birtijašku generaciju, Đurina smrt jako je pogodila. Umro je tako što je zaspao u snijegu i sličnost između njegove i smrti Jevtaša iz propovijetke „Jevtaš kad dođe zima“, bila je nevjerovatna.


Đurin grob u Golešima

Đurin lik Jevtaš, čovjek je koji je išao od kuće do kuće i grijao se zimi kraj tuđih peći, sve dok mu seljani nisu počeli zatvarati vrata pred nosom. Da je svojom pričom i Jevtaš grijao duše seljanima, oni su to shvatili tek kada ih je odbačen napustio. Za Đuru se takođe može reći da je bio odbačen. Zaboravljajući da Banjaluka poslije Kočića nije imala tako značajnog pisca kao što je Đuro Damjanović, kako pojedini konobari, tako i poneki izdavači i bivše kolege zatvarali su mu vrata pred nosom. Jedina razlika imeđu njega i Jevtaša jeste da se Jevtaš objesio, a Đuro je, iako se niko nije vratio da to potvrdi, umro najljepšom smrću, jer za smrzavanje u snijegu, ne znam sa kakvim dokazima, upravo tako tvrde.

Nešto više od godinu dana poslije smrti Đure Damjanovića, nakon što sam objavio gorepomenutu knjigu, raspisan je konkurs za nagradu sa njegovim imenom. Bio je to jedini književni konkurs na koji sam se ikada u životu prijavio. Trebalo je poslati tri primjerka knjige objavljene u 2010. godini, a da je iz domena poezije, proze ili eseja, žanrova u kojima je Đuro Damjanović pisao.

Na moje iznenađenje nagradu sa Đurinim imenom dobio je Predrag Gugo Lazarević. Zašto Gugo, pobogu, pa on je stariji od Đure?

Pjesnik Mićo Savanović pričao mi je da je napisao pjesmu o Đuri Damjanoviću i kada je istu krenuo da pokloni ovom, Đuro mu je odbrusio, „šta ti pišeš pjesme o meni, kada si stariji od mene“. Zamišljam sada kako negdje na “onoj strani” Đuro govori sad već takođe pokojnom Gugi, „šta će tebi moja nagrada, kada si ti stariji od mene“.

Sljedeće godine nagradu je dobio Rajko Petrov Nogo, Đurin generacijski drug, da bi priznanje nakon toga bilo ugašeno. Umjesto da dodjelom nagrade uglednim imenima žiri Udruženja književnika Republike Srpske postigne željenu reputaciju priznanja i imena Đure Damjanovića, iz ko zna kakvih razloga postignut je suprotan efekat. Prije nekoliko godina sam pisao, baš povodom godišnjice smrti Đure Damjanovića, da se šuška o osnivanju zadužbine sa Đurinim imenom, kao i o štampanju sabranih djela ovoga pisca, ali od toga smo danas kao društvo nažalost dalje nego ikada.

Pantelija Damjanović brat Đurin, trebalo je Nikoli Paripoviću da povjeri posao priređivanja Đurinih sabranih djela, ali, kao i uvijek, ispriječio se finasijski momenat. Zbog istog tog momenta, sve su prilike, i nagrada Udruženja književnika Republike Srpske više nije Đurina, nego bezimena.

Banjalučki književnici danas vode polemiku oko toga kako im se zove udruženje, da li je to Udruženje književnika Republike Srpske ili Udruženje književnika Srpske, a Đure se još poneko sjeti u kafani ili mu zapali svijeću u rodnim Golešima.

„Mali, gdje si ti ono rođen?“, u živom sjećanju vidim Đuru kako mi postavlja ovo pitanje, a kako i ne bi vidio, kada je i njega postavio bar deset puta.

„U Livnu, Đuro“, odgovarao sam mu.

„Eh, prokleto Lijevno“, citirao bi bez greške svaki put stih iz „Starog Vujadina“.

Eh, prokleta Banova Luka, Đuro, sad bih mu rekao da me može čuti, kada za deset godina nije uspjela ištampati ne sabrana ti djela, nego niti jedno izdanje neke knjige.

(Milan Rakulj / kulturiste-portal.com)

Komentari