16. 04. 2021.
Jugoslaviju je vodio Titov polubrat?!

Jugoslaviju je vodio Titov polubrat?!

Jugoslaviju je vodio Titov polubrat?!

Josipa Broza Tita jednom vidimo kao austrijskog grofa, drugi put kao poljskog plemića, treći put kao poznavaoca filozofije koji sa lakoćom čita Imanuela Kanta.

PREUZIMA IDENTITET POLUBRATA MAŠINBRAVARA

001

Zagovornicima ovih teorija sviranje klavira, vješto plesanje, mačevalačko umijeće ili poznavanje šaha nikako ne idu uz kumrovečki rodni list i proletersku mladost Josipa Broza.

Zbog toga neki teoretičari zavjera tvrde da Tito kog poznajemo zapravo nije bio Josip Broz, rođen u Kumrovcu 1892. godine, već njegov godinu dana stariji polubrat.

Naime, Brozova majka Marija Javeršek, koja je bila Slovenka iz Podsreda, radila je u Beču kao služavka kod bogatog poljskog Jevrejina Samuela Majera, inače vlasnika fabrike medicinskih proteza. Iz njihove ljubavne veze 7. maja 1891. rodio se sin Jošua (Franc) Ambroz Majer.

Zahvaljujući svom porijeklu, Jošua je odrastao u carskom Beču i školovao se u najboljim školama na bečkom njemačkom jeziku. Završio je muzičku školu kao odličan pijanista i najbolji izvođač Verdija i Šopena u svom razredu. O njegovom talentu kasnije je svjedočila Zinka Kunc koja je govorila kako je Tito na klaviru pratio njeno pjevanje.

ŽIVOT PRAVOG JOSIPA BROZA

02

Školovanje je nastavio na Austrijskoj carskoj vojnoj akademiji u Pečuhu, Mađarska, i to u istom razredu kao i budući vođa Trećeg Rajha Adolf Hitler. Marija Javeršek u međuvremenu se vratila suprugu u Kumrovec. Pravi Josip Broz rodio se 21. maja 1892. Bio je dete Marije i Franje Broza, seoskog radnika iz Kumrovca.

Josip je bio dječak manjeg uzrasta i umjerenih intelektualnih mogućnosti, pa je nakon četvorogodišnje škole poslat u Sisak na učenje bravarskog zanata. Jedan od njegovih tadašnjiih kolega, Niko Ivšić, tvrdio je da je Broz izgubio prst na mašini.

Poslije rata 1945. kad je Tito došao u Sisak, Ivšić se pred svjedocima rukovao sa njim i rekao: “Ti nisi Josip Broz”, jer je Tito s kojim se rukovao imao sve prste. Poslije toga, OZNA, kontraobavještajna služba narodnooslobodilačke vojke Jugoslavije, Ivšića je mučila i na kraju ubila.

Josip Broz mobilisan je 1914. u austro-ugarsku vojsku i iste godine je poginuo. Tu se, navodno, završava njegov put. Njegov identitet tada, navodno, preuzima njegov polubrat iz komunističkog podzemlja, Jošua Ambroz Majer koji mijenja ime u Josip Broz Tito. On je taj koji je 1914. u Budimpešti osvojio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u mačevanju, a ne pravi Josip Broz.

Majer, koji je tada već bio Tito, takođe je mobilisan u austro-ugarsku vojsku i poslat na Istočni front, gdje ga Rusi, nakon ranjavanja, zarobljavaju u Bukovini 1915. godine. Proveo je 13 mjeseci u zarobljeništvu, a tokom tog vremena dobro je naučio ruski. Uspio je da pobjegne 1917. poslije čega se pridružuje Internacionalnoj crvenoj armiji u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe.

Vjenčao se sa Ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom. S njom se 1920. vraća u Kraljevinu Jugoslaviju gdje pristupa Jugoslovenskoj Komunističkoj Partiji i počinje da djeluje kao treći sabornik te stranke u jugoslavenskom saboru. Kralj 1921. zabranjuje tu stranku, te Tito djeluje kao ilegalac u podzemlju. Godine 1934. pristupa Centralnom Komitetu Komunista Jugoslavije, a 1935. se ponovno vraća u Rusiju gdje počinje svoje aktivnosti u Kominterni. Od Ruskinje se razveo 1936.

NIJE ISPRAVNO NAUČIO DA GOVORI NI SRPSKI, NI HRVATSKI JEZIK

03

Kao rođeni Bečanin, Tito nikad nije ispravno naučio da govori ni srpski, niti hrvatski jezik. Njegov govor zapravo je bio mješavina poljskog, slovenskog i ruskog sa pokojom rječju iz srpskog jezika. Kada je nakon Drugog svjetskog rata došao u svoj “rodni” Kumrovec niko od komšija i prijatelja nije ga prepoznao, ali su se bojali da kažu bilo šta.

Tito je umro u Ljubljani 6. maja 1980. godine. Neki svjedoci pričaju da je, dok je ležao u bolnici, buncao na njemačkom sa bečkim naglaskom.

Međutim, postoji i jedan problem sa ovim teorijama. Nekoliko rođaka i poznanika, poslije Drugoga svjetskog rata, potvrdilo je pravi Brozov identitet, dok je sve navedene vještine imao prilike da usavrši u austrougarskoj vojsci, gdje je bio sportski prvak.

BIO JE MASON

04

Njegove kolege i drugovi iz partije na sudu Kraljevine Jugoslavije neočekivano su priznali da je član masonerije. U korist te teorije spominjali su njegove odlične odnose sa Vinstonom Čerčilom, pa čak i to da je njegov vanbračni sin?! Ta masonska teorija se često isticala zbog Titovih uspjeha sa Nesvrstanima i nevjerovatno dobrih spoljno-političkih uspjeha što bez masonerije nikad ne bi mogao da ostvari. Često se ističe da je njegovu sahranu posjetilo najviše najvažnijih svjetskih državnika što je još jedan dokaz da Josip Broz Tito – nije onaj radnik i komunista za kojeg se izdavao.

Jugoslovenski svemirski program Tito je navodno prodao Amerikancima, tvrdi Žiga Virca, slovenski režiser dokumentarnog filma “Houston we have a problem”. Tito je navodno u vojnoj bazi Željava izgradio najveći podzemni svemirski centar u Evropi nazvan “Objekt 505″.

Dok su nagađanja o “pravom” i “lažnom” Titu bulevarska, problematizacija Brozovog odnosa sa Rusima ozbiljno je i kompleksno pitanje. Pojedini kritičari vjeruju da je Tito u Moskvi prodao dušu đavolu. Prvi kontakti Tita i Kominterne započeli su još 1928. godine, kada je Broz u Zagrebu pobjedio frakcije, desnu i lijevu, namećući komunistima monolitnost i jedinstvo – osobine koje su iz centrale izgledale jako važne.

Tito je potom uživao trajnu naklonost moskovske središnjice, a njegov strašni oprez – nikad, do kraja života, nikom nije vjerovao – pomogao mu je i da preživi “olovne godine”. Tito je 1938. u Moskvi prevodio slavnu istoriju saveza komunističkih partija, jedva se spasivši od optužbi da je trockist – za šta je u to doba letjela glava.

STALJINOVE ČISTKE

05

Oponenti i u tom detalju vide dokaz da je bio neobuzdani veseljak, koji je i usred pakla mislio samo na užitke. Zaista, u nekoliko se knjiga tvrdi da je Tito svoje najteže godine, one od 1935. do 1938., provedene u Moskvi, preživio cinkareći partijske drugove javnoj i tajnoj policiji Sovjetskog Saveza (NKDV).

Djeca revolucije u Moskvi su tih godina stradala masovno. Staljin je provodio najmasovniju čistku u istoriji Partije. Zbog toga je u naletima hapsio, streljao ili slao u Gulag sve koji su bili ili mogli postati tačke otpora. Od najistaknutijih optuženika poznati je tužitelj Višinski – bivši menjševik, dakle i sam čovjek sa mrljom u biografiji – cijedio nadrealna priznanja.

Ljudi koji nikada nisu vidjeli Japanca priznavali su da su japanski špijuni, mnogi su stradali kao agenti Gestapoa… Svijet nije razumio smisao tih procesa, ali on je imao čeličnu logiku. Priznanjima da su izdajnici, britanski ili japanski špijuni, trockisti ili nacisti, poraženi komunisti nisu imali više nikakve šanse da postanu žrtve, ili ljudi iza kojih će se svrstavati opozicija. Uklonivši tako njih, Staljin je eliminisao vojsku mogućih protivnika.

TITOVO DJELOVANJE U MOSKVI

06

Josip Broz Tito u Moskvu je, na svoju nesreću, došao na vrhuncu tih procesa, kakve istorija do tada nije vidjela. Svaki je član partije imao dosije, sa biografijom, karakteristikama, vrlinama i manama. Ti su dosijei mogli biti sudbonosni i za mnoge su zaista i bili. Za svoje drugove iz Jugoslavije, Tito je pisao karakteristike. Sve su nacionalne komunističke partije morale da budu poslušne Moskvi, a instrumenti disciplinovanja svuda su bili isti – dosijei, usponi, padovi, kazne, Gulag ili streljanje.

Pero Simić, beogradski istoričar-amater, najistaknutiji predstavnik ove struje, tvrdi da je Josip Broz preživio “olovne godine” smišljeno pišući denuncijantske dosijee svojih saboraca, komunista, koji su nakon toga streljani. U čistkama je Staljin posklanjao skoro sve hrvatske komuniste (Kamilo Horvatin, braća Đuka i Štef Cvijić i drugi). Miroslav Krleža prilično je rano pronikao u bit staljinskih procesa, dok je Tito o tom razdoblju svoga života uvijek govorio malo i sa nelagodom.

Simić tvrdi da je ta nelagoda bila samo izraz nečiste savjesti. Osim dodvoravanja Staljinu i čuvanja glave, Tito je, misli on, tako uklanjao konkurenciju. Međutim, među likvidiranima je bilo i mnoštvo njegovih prijatelja i saradnika.

– Nepune tri godine poslije Titovog “razgovora” sa NKDV, Jakubovičem i Špinerom, februara 1938. godine, Kamilo Horvatin je uhapšen u Moskvi i ubrzo osuđen na smrt. Tog 4. marta 1935., osamdesetak dana prije nego što će agenti NKVD-a u Kominterni odlučiti da on “zaslužuje njihovo povjerenje”, Tito je izaslanicima Staljinove policije u Kominterni u povjerenju govorio i o Vladimiru Ćopiću i Ivanu Gržetiću – piše Simić.

BIO JE RUSKI OBAVJEŠTAJAC

07

Doktor Silvin Eiletz, autor knjige “Titove tajanstvene godine u Moskvi” ide i korak dalje. On tvrdi da je Tito radio za rusku obavještajnu službu.

– Ne, to ja u knjizi i ne kažem, ja kažem da je “drug Valter” radio za NKVD – odgovorio je doktor Eiletz na pitanje jedne novinarke ima li bilo kakav dokument koji dokazuje da je Tito bio agent sovjetske tajne policije NKVD.

Ruski istoričar Nikita Viktorovič Bondarev tvrdi, međutim, da za teze o Titu kao doušniku ili radniku NKVD-a ne postoje nikakvi dokazi.

– Znamo da je Tito bio službenik u Povereništvu Balkana, učestvovao je u radu na Sedmom kongresu Kominterne, te je čak i nominovan za Izvršni odbor Kominterne. Ali, to je praktično sve. Iako smo detaljnije istražili ovo razdoblje, možemo naći sve više i više praznih mjesta – rekao je Bondarev.

Nepoznavanje sovjetskog sigurnosno-obavještajnog sistema tog razdoblja mnoge autore knjiga o Titu navelo je na greške.

– Tako, na primjer, Pero Simić smatra da su profili drugova iz partije, koje je Tito pisao za Kadrovsko odjeljenje Kominterne, krunski dokaz da je Josip Broz Tito bio radnik NKVD – kaže Bondarev.

Simić, nastavlja on, bez ograničenja koristi sljedeće formule: “Tito je veći staljinist od samog Staljina jer je bolje od Staljina savladao metode terora i zastrašivanja”, “Tito je prevarant i uzurpator”, a uz to je i “krvnik i inspirator linčovanja”, “njegova šapa nam je još na grlu”.

DVOSTRUKI IGRAČ

Pravi, centralni Brozov dosije službeno još nije pronađen. Bondarev tvrdi da su sovjetske vlasti o tako ozbiljnim državnicima poput Tita na jednom mjestu imali glavni dosije, ali on nije dostupan javnosti. To znači da su sve opcije ipak još otvorene.

Tito je, naime, bio neko vrijeme smrtni neprijatelj Moskve pa bi Staljin vjerovatno iskoristio takve podatke o Titu da ih je imao. Da je Tito bio NKVD-ovac, Staljin je mogao to da objavi u bilo kom zapadnom listu u kojem je imao svoje ljude i ta bi informacija Tita, obzirom na masovna stradanja jugoslovenskih komunista u Sibiru, sigurno snažno ozloglasila. Ipak, takav potez nije zabilježen.

To međutim ne znači da Tito nije bio ruski čovjek. Čini se da je bivši jugoslovenski predsjednik do kraja života, uprkos pokretu nesvrstanosti, jednim okom uvijek gledao na Moskvu. Ipak, drugim je uvijek namigivao Amerikancima i Zapadu.

Kada mu je gradonačelnik jednog njemačkog grada priredio gozbu, upitao ga je šta bi se dogodilo sa Titom da je nakon svoje njemačke epizode otišao u Ameriku, kako je planirao.

– Bio bih najveći kapitalista – rekao je Tito.

To pokazuje da nije bio nimalo dogmatičan – da, bio je ruski čovjek, više ili manje, ali, ibi bene ubi patria – domovina je njemu ipak bila tamo gdje je dobro.

/24sata.hr/

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender