23. 07. 2021.
Kćerka poginulog borca: Neću više da ćutim!

Kćerka poginulog borca: Neću više da ćutim!

Kćerka poginulog borca: Neću više da ćutim!

Pismo prenosimo u cjelosti!

Do kad će ovo da traje?

Budućnost je na mladima. Možda. Možda u nekoj drugoj zemlji. U ovoj ovdje sve je manje budućnosti. Gdje nema budućnosti nema ni mladih. A gde je ta naša budućnost? Ko nam to krade budućnost?

Svi prsti su uprti u one koji nam budućnost obećavaju svakog mandata. Da. Oni su ti koji budućnost ove zemlje i naroda drže u rukama. Ipak, oni se igraju sa nama i našom budućnosti.

Igraju se kao da im je država igračka koja im je pala sa neba. E pa nije gospodo. Ta je zemlja krvlju zarađena. Ta je zemlja junački odbranjena.

Za ovu državu su živote položili braća, muževi i očevi kako bi sutra sva mladež ove zemlje čestito i pošteno mogla živjeti. Ne marite, ili ste davno zaboravili, kako smo ovu državu stekli?

Primjera mnogo, kako ste zaboravili? Još više, kako ste im se odužili?

Svakodnevno članke o aferama punite, imena velika po člancima povlačite.

Cerekajuće face što nam se otvoreno smiju. Je li to vaše hvala? Je li to ono čemu su se nadali i željeli oni što su ginuli u redu?

Ima vas mnogo, i svi ste gladni. Valja tolika usta nahraniti. I vašu djecu, i njihovu djecu, i rođake i kumove, komšije i drugove, sve se to mora od naroda uzeti. Sve da bi njima dali. A da li je pošteno, zakonski i moralno, to niko i ne mari?

Niko sem nas, što ste nam ukrali. Pogledajte samo na šta smo spali. Zadnji u svemu sem u jadu i bijedi. A vi gučete glasno kao da ste neku pobjedu izvojevali.

Dijete sam poginulog borca. Sa majkom i bratom živim u Foči. Stalno pričaju kako djeca i porodice poginulih boraca imaju prednost. Moja porodica to nije doživjela. Uvijek bi našli izgovor i rekli da drugi imaju prioritet.

Zašto?

Smatram da izgubljeni život ništa ne može nadoknaditi… ni ratna šteta, ni adaptacija stana, ni obezbijeđen krov nad glavom, ali ako smo zaslužili zašto ne bi dobili.

Drugi su na kućnu listu stavljali i praunučiće kako bi dobili veći broj bodova, a majka je išla poštenim putem i znate šta je dobila?! Ništa.

Sve što smo postigli to je zahvaljujući njoj i njenoj istrajnosti i upornosti. Finansirala je mene na Palama, brata u Beogradu. Sada će neko reći imali ste invalidninu i penziju, to nije ništa što nismo zaslužili. Ali taj novac nije dovoljan za dva studenta.

Iz dana u dan, svjedok sam srama. Što država u kojoj živim sve više propada. Ništa da krene, ništa da dođe, sve vrvi od javašluka i nemorala. Javite se vi kojima traba reći hvala, za sve ovo što nam se dešava. Kažu bori se. Jesmo. Sve smo načine istrošili.

Fakultete završili, pošteno diplome stekli. Trule poslove radili, da bi kirije plaćali. Nad knjigama bdili da bi prosjek imali. Poliglote postali da bi sve razumjeli.

Sad kad smo zreli sve smo shvatili. Ništa to ne vrijedi. Bar ne meni. Čitav život nepravda prema meni. Prema meni i mnogima sličnim meni.

Uvijek žrtva, nikad pobjednik. Zašto? OBJASNITE MI!

Od konkursa do konkursa, sve u prilog ide meni, sve do trenutka kad primljen je neko treći. Objašnjenja škrta, kažu šta ste očekivali? Čekaj svoj red a do tad kući sjedi.

Dosta je sjedenja, dosta skrštenih ruku, imam i ja pravo bar da kažem svoju muku. Neka znaju naraštaji budući. Šta će ih snaći ako se ne budu borili.

A da vam se obratim navela me je situacija od prije par dana. Došla sam u situaciju da se zamjenik načelnika spusti na nivo petogodišnjaka i kao izgovor navede “nisam ja, on je“. Riječ je o programu pripreme predškolaca. Od Boračke organizacije sam dobila informaciju da je sekretarica načelnika tražila moj broj kako bi stupila u kontakt sa mnom.

Čekala sam na poziv sedam dana i onda vidim vijest na TV-u, i vidim da je mogućnost da učestvuje u projektu dobila osoba koja ima oba roditelja i slabiji prosjek, a ja dijete poginulog borca s visokim prosijekom sjedim i brojim zidove. Tada sam shvatila da ne vrijedi sjediti i čekati.

Pokucala sam na vrata načelnikove kancelarije kako bih dobila informaciju koji su bili kriterijumi. Nastao je muk. I onda saznajem da sam ja bila njegov izbor, ali njegova zamjenica je rekla da je čula da sam ja na masteru i da primam invalidninu i penziju.

Sistemom “čula kazala“ odlučuju se za drugog kandidata. Možda da znaju i moje roditelje i ja bih bila tu gdje je on. Spremni su punih usta da kažu „prioritet su nam djeca poginulih boraca“.

Pred kamere stave jedno dijete poginulog borca da kaže kako su ga zaposlili, kako bi oprali desetine „tatinih i maminih sinova“. E, pa ne želim više da ćutim.

Otišla sam i do nje, zamjenika načelnika, da i s njom razgovaram, ali nije imala vremena, žurila je na sastanak. Kada sam je pitala kako je došla do tih (dez)informacija, rekla mi je da to nije ona rekla nego neko drugi. I par puta ponovila da nije čula ni od koga s ulice.

Kako sam se uhvatila u koštac sa nemogućom misijom „tražeći posao“, tek sam vidjela ko sve vodi naš grad i na šta su spremni.

S poštovanjem,
Ljiljana Ostojić

(ATV)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender