18. 05. 2022.
ČAJ OD IRONIJE: Priča o braku

ČAJ OD IRONIJE: Priča o braku

ČAJ OD IRONIJE: Priča o braku

“Velika stvar. Pa to je sasvim normalno”, otpuhnuh za sebe, izbacujući kolutove duvanskog dima. U stvari, kad bolje razmislim, malo je nas iz generacije koja je prevalila tridesetu, koji smo imali isto iskustvo.

Uz srk kafe, reče mi drug iz djetinjstva da je mu je te jeseni bilo prilično dosadno, i da mu se nije mililo da sačeka sam zimu i da prezimi. Dojadili mu banjalučki izlasci, ustaljene “žvake” koje je bacao pred “ribe”. A i “ribe” su sve manje grizle. Stacionirao se kao pravi domorodac u svom kraju, u kafiću, odmah prekoputa osnovne škole, u koju smo nekada zajedno išli.

“Priveo sam ženu”, nastavi drug. “Čuj, priveo. Pa nije koza”, mislim se ja. Ali hajde dobro, to je svar stila, slenga. Šta ti ja znam čega

I te zime mu je bilo toplo, priznade moj sagovornik. Slatka rakija je dobro bacala, tako da su narednu godinu lagodno trošili blagodati bračnog života. A onda su se tijela umorila, razdvojena dosadom, i moj drug je, kako on veli, ženu vratio njenima. Ne kaje se. Bolje mu je ovako.

Ja sam samo klimao glavom, i zalijevao njegove riječi slađom kafom i otpuhivao čudesne dimske figure.
U ovoj priči nisam uzimao učešće. Mogao sam da mu uz pet narednih kafa biflam definicije moderne, pa opšte sociologije, filozofije, da parafraziram stavove bolje obavještenih, da mu  spomenem svetu tajnu braka, navodim primjere, velikih ličnosti u istoriji, koji se nisu proslavili u braku. O  zajedničkim tijesnim posteljama. Ali ćutao sam.

Šta ja znam o tome?

Prebacih pogled sa prljavog šankovskog mermera na naŠu osnovnu Školu. Djeca. Mnogo djece.
I grizem, pomalo grickam ostatke svoje četiri decenije i sve to zalijevam sve kraćim i sve slađim kafama.

šopenhauer

Čekao sam kao i dosad. Odvezah ja svoj unutrašnji monolog. Kao i u djetinjstvu kad sam redovno prao zubiće, prije ručka ručice i za mamine goste učio pjesmice. Pa onda pametno početi, fakultet odabrati, pametno stvoriti, pametno se ženiti. Sve kao iz već narečene pjesmice Bijelog dugmeta.

E, sad pametno se ženiti? Kako odabrati? Kako prepoznati? Da li se to stiče? Da li se to zaslužuje kao u bajkama? Da li se to ugovara, kao u vrijeme naših pradjedova? Da li je ljubav djete slobode?

Čekao sam kao i dosad. Na radno mjesto. Bolju platu, dodatnu djelatnost, kreditnu sposobnost, labaviji vizni režim, bolju vlast, korisniju diplomu, pametnije mentore, postdiplomski u inostranstvu, zlatnu sredinu, dobar bend koji će moci da odgovori i na moje sebične muzičke želje, bez obzira što nisu za svadbarski repertoar.

A život je živio svoj život. Ljubio, obljubio, odljubio i to je to.

E sad, taj moj drug iz djetinjstva naručuje lozu. Pratim.

Koristimo prazninu slobodnih dana. “Bio sam i na Tajlandu”, reče mi sav ozaren. “Za 5KM, iznajmis ženu na nekoliko sati”, dodaje moj drug iz djetinjstva. Kune se u sex turizam.

“Pa kod nas toliko koštaju kondomi”, mislim se ja.

Naslonivši ruku na moje desno rame, primače se mom uvu i u povjerenju mi saopštava: “Liječim dosadu željom da imam više ljubavnica. Nisam sposoban da volim samo jednu.”

“I? Da li je bolje? Je si li ostao samo na željama?”, znatiželjno priupitah.

On odmahnu rukom, ne reče mi ništa.

Pokušavam da olakšam atmosferu. Da iznađem neki odgovor. Prvo za sebe, pa možda to i njemu pomogne.

Pričam mu šta mi je djed nekada, sada već i ne tako nedavno, rekao.

“Popišaj se ti na te tvoje škole. Mogao si se ti i maziti i učiti i raditi, imati ženu i djecu praviti. Šta se pitaš? Ne znaš ti živjeti”, otpljunu mi tada deda. Kao da ga sad vidim.

A ja, se budala počeo pravdati pred djedom. Te ovo, te ono.  Moram još… treba mi…A riječi su bile tako šture i meni nevjerovatno moje, a bolno glupe i lažne.

U tom trenutku zazvoni telefon. Kum mi se hvali u slušalicu, kako svija gnijezdo za bebu. Termin je sredinom januara. Neka je živo i zdravo i nek piški stojećki. Oj, Aristotele, genije, vičem sebi  u sebi. Naručujem novu turu loze. Za kuma. I za bebu.

Ma dobro je i ovako. Za to nikad nije kasno. “Ma živio ti meni, druže iz osnovne škole”. “Nema za te stvari stručne literature”, zaključih ja krčećih crijeva. Moj Nutricijo je upozoravao.

Srknuh lozu. I hjedoh kući. Drugu rekoh da me čekaju obaveze. Lažem. Plaćamo ceh.

“30 KM, molim”, hrapavo reče doktor konobar.

“Ohoho. Opa”, zajedljivo dobacujemo, moj drug i ja.

“A koliko pampersa može da se kupi za taj novac?”, upitah se,  vadeći zgužvani, olinjali novac iz prednjeg lijevog džepa.

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender