Imena se ne daju tek tako

Imena se ne daju tek tako

Imena se ne daju tek tako

Ime, prema vjerovanju, kao lični znak čovjeka određuje njegovo mjesto u univerzumu i društvu, određujući mu dalju sudbinu i život.

Imenom je dijete sticalo status čovjeka, a pravila davanja imena zavisila su od tradicije, trenutnih trendova ili posebnih okolnosti u kojima se našla porodica.

Kod slovenskih naroda, pa i u Srba, pravo ime je skrivano, nije se javno objelodanjivalo, jer se vjerovalo da će preko imena negativne i opake sile, i zli ljudi putem čini moći da naude njegovom nosiocu. Zbog toga je gotovo svaki čovjek imao drugo, koje se koristilo pred svijetom, a takvih slučajeva i dalje ima u nekim seoskim sredinama.

Etnolog Narodnog muzeja u Čačku Snežana Ašanin objasnila je za Tanjug da se uvijek vodilo računa da se neko ime ponavlja u porodici, a naročito ako je neko imao dobre osobine, potomcima je davano njegovo ime.

Pored toga, gledalo se koji svetac se slavi toga dana kada je dijete rođeno ili koji je praznik njemu najbliži, a ukoliko bi se u nekoj porodici djeca umirala, ”davana su neobična imena, sa zaštitnom funkcijom, kako bi se odagnala nečista sila koja odnosi novorođenčad”, rekla je Ašanin.

Tako nastadoše Vuk, Vukan, Vukica i druga imena izvedena od naziva ove gorske zvijeri, a smatralo se da će dijete biti jako, zdravo, snažno i glasovito, da će se odupirati nedaćama ukoliko bi nosilo neko od blagoslovenih imena, kakva su Gvozden i Živko.

Pored zaštitnih postoje i zaustavna imena, poput Stanke, Stane, Stanoja, Stojana, koja su davana u slučajevima kada se rađalo mnogo, naročito ženske djece, što je u ona teška i oskudna vremena bilo veliko opterećenje za zajednicu, kako bi to prestalo.

Trendovi u imenovanju često su određeni i postojanjem neke istaknute istorijske ličnosti.
”Poslije poletanja prve žene u svemir, Valentine Terješkove, djeca su masovno nazivana po njoj, dok je ime Tito bilo popularno među nesvrstanima”, kaže Ašaninova i dodaje da je svako vrijeme imalo svoje osobenosti kada su u pitanju imena, budući da su neka popularnija od drugih.

U drugoj polovini XX vijeka, za vrijeme socijalizma, kod nas se vodilo računa da se daju međunarodna imena, jer se smatralo da su tradicionalna prevaziđena i da ih treba zaobići.

“Pojedina međunarodna, hrišćanska imena, kakva su Stefan, Uroš, Teodora, Đorđe i danas se često daju, ali se za njih može reći i da su srpska, jer su oduvijek zastupljena kod nas, i bilo je istorijskih ličnosti koje su se tako zvale”, navodi dalje Ašaninova.

Međutim, sada su stara srpska imena ponovo zastupljena, ali se mnoga od njih, koja sežu u duboku prošlost, sve rjeđe čuju i polako nestaju, kao na primjer ime Ikonija, koje je porijeklom sa Kosova, a zatim i Gospava.

Prije prihvatanja hrišćanstva, imena su kod Srba mahom označavala poreklo neke porodice, najčešće ukazivala na povezanost sa šumom, gorom, planinom, a neka su i danas zastupljena, npr. Gorica. Iz te stare kulture najduže se očuvalo ime Vid, dok su pojedina, poput Peruna i Perune odavno otišla u zaborav.

“Sjetimo se prvih poznatih srpskih vladara na Balkanu, Vlastimira, koji se i danas može naći, ali ne i imena pojedinih njegovih potomaka, Mutimir, Strojimir, Gojnik, dok Časlav i danas živi među Srbima”, pojašnjava ona.

Ime je imalo i značajnu magijsku funkciju, nekome se mogla nanijeti šteta uz pomoć imena, a u nekim krajevima ljudi su se prilikom susreta sa zvijerima ili privđenjima štitili izgovaranjem imena umrlih rođaka.

Prema srpskim običajima, prethrišćanskog porijekla, ime djetetu treba da da kum, koji predstavlja vezu između kumčeta i viših natprirodnih sila.

“Zbog toga kum ima veliki ugled, na najvažnijim događajima je najistaknutiji gost, i veoma je prisutan u životu djeteta i čovjeka. On je nekada davao ime, vodeći računa o svim navedenim stvarima, osobinama djeteta i porodice, ali je to vremenom olabavljeno, pa se danas roditelji uglavnom dogovore sa njim, ali gotovo nikada ne daju ime bez razgovora sa kumom, kako bi zvanično i dalje on davao ime”, priča ona.

Ašaninova ističe da su nekada Srbi odmah po rođenju djeteta odlazili u crkvu po vodicu, koju bi sveštenik osveštao, očitao molitvu za zdravlje i tom prilikom dijete je dobijalo ime ”na vodici”. Nije bilo obavezujuće da se kum složi sa tim imenom, ono se nosilo od rodenja do krštenja, i veoma se poštovalo.

”Za nekrštenu djecu se vjerovalo da su podložna uticaju zlih sila, da im duše lutaju, pa se tako smatralo da od duša te djece nastaju drekavci. Imenovanjem dijete se čistilo od loših uticaja, uvodilo u ljudsku i hrišćansku zajednicu”, zaključila je Ašaninova.

(MONDO)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender