30. 11. 2021.
ČAJ OD IRONIJE: O intelektualcima

ČAJ OD IRONIJE: O intelektualcima

ČAJ OD IRONIJE: O intelektualcima

Piše: Sv. Nutricije

Ne mogu da se sjetim imena te predstave, niti naziva pozorišta. Ali sjećam kako glavni protagonista  reče raspomamljenoj ženi: “Nisam ja, bre, kamiondžija da mi se diže svakih deset minuta. Ja sam, bre intelektualac”, i odgurnu je sa sebe. E, a meni bi drago tada što nisam intelektualac. Pa neka ide sve…

Eh, intelektualac?

Nekada je bilo dovoljno da vidim aktovku pod pazuhom, pa da pomislim da je to to. Naočare nisu bile toliko nužne. Začešljanost uzbrdo, baš kao u Druga Velikog ili besprekoran razdjeljak. Pričam o muškim osobama koje sam i tada kao vrlo mali baš rijetko sretao. A zaboravio sam kravatu. Eto tako nekako, mora da izgleda on. Taj intelektualac. Ta riječ je budila unutrašnje nemire. Znao sam za strip junake, NBA zvijede, čitave fudbalske timove napamet. Za Bijelo Dugme. Za šiš-ćevap.

Ali ko su intelektualci? To pitanje me je kopkalo i pomalo boljelo.

VALJDA NISAM REDOVNO GLEDAO DNEVNIK.

U godinama kada je moja desnica jačala, shvatio sam da me uglavnom okružuju, manuelci. Skoro svi osim mog druga, kuća uz kuću, koji je razvaljivao “fucu”.

E, taj moj prijatelj sa kojim sam i danas, hvala Bogu, prijatelj, već je u osnovnoj školi nosio kopačke u školskoj torbi umjesto knjiga. Prije mjesec dana došao na pauzu između jesenje i zimske sezone. Mnogo pametan dečko. Drago mi što smo prijatelji, a još mi draže, što razbija sve stereotipe o fudbalerima. On umije da igra i glavom.

Ali da se vratimo na intelektualce.

Hrpa crvenih cigli na Bulevaru Cara Dušana u Banjaluci. Crveno spolja i uglavnom iznutra.

Kako su ozbiljni. Strogi. Majko moja mila, šalji me na zanat. Sve same Kaligule i Metuzalemi, a nigdje Hanibala. Ova imena sam tu naučio. A tu sam mislio i da sam naučio da prepoznam intelektualce.

Ali gospoda Vujaklija i Klajić, neka me izvine, ništa mi nisu pomogli.

Onda sam se trudio više i jaše. Nisam jeo, već konzumovao, a pomalo konzumirao, nisam mislio već sam kontemplovao, nisam sanjao vec sam meditirao, nisam se uzrujavao već, brate, frustrirao. Nisam mrzio, već sam njegovao animozitet. Na kraju, umalo da nisam progutao maternji jezik.

I stvarno, kako se na srpskom kaže intelektualac?

Došlo je i studentsko doba. Pretvoren u uho, nisam žalio što ribe iz moje klase nisu bile bogzna što. Napeto sam slušao, ne propuštajući ni jednu riječ. Ubrzo nisam propuštao ništa, iako više nisam bio redovan na predavanjima. Prestao sam da ganjam prosjek ocjena. Prihvatio sam ulogu mediokriteta i linijaša manjeg otpora.

Mislilac_kaće plata

Joj baba, baba uvijek si mi govorila da je zlatna sredina najbolja. Priznao sam generalnu ocjenu da je 400 / 500 neprijavljenih KM dovoljno, ako liježu redovno.

“Šta se zališ kad profesori ne zaradjuju više”? – odzvanjala je mantra.

O, kako su me obmanuli svi.

Tek povremeno sam komunicirao sa gospodinom Vujaklijom i gospon Klajićem, rijetko kupavo štampu, nisam uveo kablovsku, ali pio sam i dalje naše pivo i nadao se u naše.

Oni, za koje sam mislio da su intelektualci, najviše su podbacili. Možda, su moja očekivanja bila prevelika, a ono “naše” nekako uvijek premalo.

I da li uopšte postoje naši i strani intelektualci? Postoje li i tu linije razgraničenja.

Čitao sam biografije nekih koje i dan danas nazivaju intelektualcima. Dakle, ne pričam o genijima. Oni nisu bili baš toliko konzervativni. Bilo ih je u javnosti. Pričalo se o njima, iako nisu postojali masovni mediji.

Titule i diplome

Ja i danas ne prepoznajem intelektualce.

U međuvremenu su me zbunile diplome i novi studiji. Te privatni, te javni. Dobili smo stotine magistara, desetine doktora, nekih neprimijenjenih nauka i umjetnosti.

Evo, spomenimo magistre umjetnosti. Da li je ovo oksimoron? Te umjetni, pa još i magistar. Tako stoji u diplomi. A radovi mu nigdje ne stoje, niti vise.

Ili magistar menažmenta ili marketinga. Čega?

A naučni radovi?

Ili doktor socijalnog rada?
I tako, da ne nabrajam više.
Je su li to intelektualci?

Da vas pitam: “Gdje ste vi završili Kembridž?

Poštovani,

Izvadite prste iz nosa i bulje. Objavite nešto.

Pošaljite “štogođ”. Skrivenu kameru. Pojavite se u javnosti. Bez obzira što ne objavljujete redovno stručne radove.
Bez obzira što vam reference ne prelaze Gradišku, Martin Brod i Zvornik, i što vam se ne diže svakih deset minuta.

Intelektualci_anurs

Vi barem, ne morate kao kaminondžije. Ne morate da igrate glavom, mislim na loptu, kao moj prijatelj, fudbaler. Ovdje se ne preskaču kozlići.  Nema teške “medicinke”, lopte.

Progovori, sliko.

Ćutanjem  potvrđujete ludilo.

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender