02. 12. 2021.
Igor Tešić: Republika Srpska svake godine snima filmove – eno, piše u zakonu

Igor Tešić: Republika Srpska svake godine snima filmove – eno, piše u zakonu

Igor Tešić: Republika Srpska svake godine snima filmove – eno, piše u zakonu

Film je ozbiljna stvar kojom se bave ozbiljni ljudi –  svugdje osim u Republici Srpskoj, kaže u intervjuu za Kontakt portal režiser Igor Tešić i tako sažeto iznosi sve što bismo htjeli napisati u uvodu teksta koji se bavi stanjem filmske ‘industrije’ u Republici Srpskoj.

Ipak, zanatlije koje su učile i uče o filmu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, vrijedno i šegrtski snimaju, montiraju i prikazuju materijal ne pomišljajući da će im nekada izmaći  majstorska titula samo zato što su ‘ključari državnih trezora’ za film odredili nula KM iako u Zakonu o kinematografiji Republike Srpske piše da se za domaći film mora naći novca. Ne bi osjetljiva umjetnička duša suzu pustila ni zbog toga, da se taj novac stvarno troši na prioritete u društvu nam – sa sigurnošću možemo reći samo da se TROŠI! I to sa stilom.

Za sada ostaju žalopojke po novinama kada nas ”uvrijedi” film iz Sarajeva, i poneka pohvala i aplauz kada sa dalekih festivala stignu vijesti kako je neki studentski ili dokumentarni film iz RS osvojio vrijednu nagradu. Autori će dobiti prijem i tapšanje po ramenu, a javnost nova obećanja.
Stvar vrijedna spomena je prikazivanje studentskih filmova na našem javnom servisu.

RTRS je nedavno počela prikazivati filmove studenata AU BL. Da li je to ohrabrujuće za filmadžije sa akademije ?

Neću reći da je to loše. Dobro je da potrošačima ponudimo i proizvod sa oznakom „Proizvedeno u Srpskoj“, ali u ovoj priči dobija samo televizija.

Bez uloženog feninga televizija je dobila sate i sate solidnog dokumentarnog i igranog programa. Da li je ovo osnov za neku ozbiljnu saradnju, ili će sve ostati samo na tome da televizija bude kanal na kojem će filmovi biti prikazani, ostaje da vidimo. Ali RTRS kao Javni servis ima zakonsku obavezu da proizvodi dokumentarne i igrane sadržaje (kulturne, obrazovne, itd.) međutim to ne radi kako treba. To je i dalje sistem iz onog starog vremena, mjesto za uhljebljenje po partijskoj i porodičnoj liniji i mislim da im nedostaju ljudi na upravljačkim mjestima koji imaju ideje i “m…” da neke stvari promijene na bolje. Što se tiče režisera, snimatelja, montažera, animatora, grafičara, postoji kritična masa. Ljudi koji imaju potreban nivo znanja i umijeća, međutim nemaju odriješene ruke tako da se utapaju u to sivilo. Bljesne tu i tamo neka kvalitetna stvar, ali to je više izuzetak nego pravilo.

Tokom studiranja za jedan broj svojih filmova sam pravio javne projekcije (u Domu omladine i u Dječijem pozorištu), ostali su prikazivani na brojnim festivalima, tako da za moju ekipu i mene prikazivanje na RTRS-u nije prvo pojavljivanje u javnosti (nama ni iz džepa ni u džep). Mi smo se publici predstavljali u kontinuitetu. Ljudi sa televizije su to trebali raditi u kontinuitetu, kako se šta snimi tako se prikazuje na TV-u. Išla je jedno vrijeme i emisija pod nazivom „Akademija“ (tokom koje su se predstavljali studenti Akademije, a nakon razgovora su išli njihovi filmovi) ali šta se sa njom desilo stvarno ne znam.
Trenutni rezultat, RTRS – Akademija   1:0
Čekamo drugi meč…

Kventin Tarantino je u 28. godini predstavio film ”Psi iz rezervoara”. Da je kojim slučajen rođen ovde kod nas i da je htio da snimi dugometražni igrani film, koliko godina bi imao kada bi uspio?

Uspjelo je par ljudi na mišiće izgurati nekoliko filmova dužih od dvadesetak „studentskih“ minuta. Ali sve je to tanko jer se tu priča i završi. Snimi se nešto, kritike budu dobre i onda sve po starom.

Ne trebamo mi ići do Amerike i Kventina da napravimo paralelu. Imamo mi i u komšiluku stvari za poređenje. Film je ozbiljna stvar, filmom se bave ozbiljni ljudi, u film ulažu ozbiljne države. Mi nismo ozbiljna država. Nismo ni ozbiljan entitet kada je film u pitanju. U Federaciji BiH se svake godine snimi barem pet dugometražnih filmova. Oni imaju Oskara, nekoliko berlinskih medvjeda raznog sjaja, pregršt nagrada sa svih strana svijeta. Kako oni mogu a mi ne možemo? Oni su film shvatili ozbiljno i tako rade. Ni tamo nije sjajno, ima takođe dosta problema, ali uprkos svemu oni štancaju, a mi tapkamo u mjestu. Pa nam je onda krivo kad gospoja Džoli snimi film koji se ne uklapa u naše viđenje proteklih ratnih dešavanja. Pa mi onda “p…..” po „Glasu“ i „Nezavisnim“ i dižemo glas, ali nikome ne pada na pamet da na film odgovori filmom (iako nisam pristalica takvog načina rada na filmu, nekada je to prijeko potrebno). I igrani film je dokument jednog vremena, kroz njega autor kanališe svoje viđenje stvari oko sebe, ali tom autoru je neophodna pomoć države !!!

U kinematografiji se ne možemo takmičiti sa Amerikancima, Nijemcima, Francuzima, Rusima, ali da li ipak s nekim možemo? Kako – ako je filmski budžet Vlade RS – 0 KM?

Mi smo negdje u ligi sa Abhazijom, Južnom Osetijom i Pridnjestrovljem. Makedonija je za nas velesila. Albanija takođe. O Rumuniji i Bugarskoj da ne govorimo (oni su ipak u „Evropi“). Nadležni u Republici Srpskoj o filmu i ne razmišljaju. Prvo sam mislio da je film teško svarljiv njihovim mozgovima koji su ostali u 19. vijeku. Ali kad sam malo bolje razmislio možda oni ipak sve rade smišljeno. Kako sada stvari stoje, i nakon svega što se izdešavalo, počeo sam da mislim, i vjerujem, da se kultura i umjetnost, u Srba sa ove strane Drine, sistematski uništavaju. Svojim „ekspertskim“ radom doveli su ih na nivo šatorske zabave. Lakih nota za široke narodne mase (tu ubrajam i silne „urbane“ festivale). Prestalo je stvaranje, u modi je oponašanje, plagiranje, kopiranje. Čitava ta oblast nam funkcioniše po sistemu kopi-pejst.Vlada i nadležno Ministarstvo su mjesta za sigurno uhljebljenje brojne rodbine, partijskih kolega i ostalog odanog plebsa? Šta drugo očekivati od njih? Da se neko od njih potrudi da razumije one koji stvaraju? Teško ! Dok mi stvaramo djela koja će vidjeti samo ladice naših radnih stolova (ako imamo sreću da posjedujemo radni sto) oni će i dalje da ne rade svoj posao i biće dobro plaćeni za to.

Kako očekivati nešto dobro kad odlazeći ministar na jednom javnom skupu (Banski dvor, 11.07.2014) „poruči ljudima iz kulture da malo razmisle o volonterskom radu“? Da li taj isti mistar svoj posao u Vladi obavlja volonterski? Da li volonterski radi kao profesor na fakultetu? Samo da kažem dragom ministru (ako bude čitao ovaj tekst) da se već dugo ne može nabaviti kila mesa „volonterski“ (ne može ni tristo grama), a “Električno”, Vodovod i Toplana, kad čuju da bih rado „volonterski“ plaćao račune, sijeku žice i zavrću ventile bez razmišljanja. Svaki onaj ko dođe poslije njega, svaki javni službenik, mora da bude svjestan težine javno izgovorene riječi. Svako onaj ko ovako neozbiljno pristupa problemu u meni, i mojim kolegama, imaće neprijatelje, a ne saradnike

Ako već ne mogu da obezbijede osnovne uslove za rad neka onda ugase Akademiju, jer zašto školovati ljude za biro.

Ne bih bio ovoliko ogorčen da ne vidim da novac postoji, ali se konstanto usmjerava na pogrešna mjesta.

Prošle godine su održavani okrugli stolovi i rasprave u kulturi u RS, a pričalo se i o kinematografiji. Šta je to što su filmadžije predložile i što bi bar malo popravilo stanje i poguralo nas ka proizvodnji filma/filmova?

Na te sastanke više niko nema volje da odlazi. Stalno se vrtimo oko istog. Obe strane znaju gdje stvari ne štimaju, ali ona strana koja je u mogućnosti da mijenja stvari to ne želi da učini. Recept je jednostavan, Ministarstvo prosvjete i kulture MORA raspisivati konkurs za film, odnosno samo trebaju da poštuju Zakon o kinematografiji Republike Srpske. Tamo jasno piše, u članu 36. „Kinematografska produkcija se obezbjeđuje iz: a) budžeta Republike; b) budžeta jedinica lokalne samouprave; v) sredstava producenata; g) donacija…Datum donošenja ovog Zakona je 08. april 2009. To znači da više od pet godina ljudi ne poštuju Zakon koji su sami donijeli (Vlada predložila, njihova skupštinska većina izglasala).

Kod nas je obraz đon, a zakon “tariguz.”

Koliko ima neznanja ili javašluka kod ljudi koji upravljaju javnim novcem u RS, a s druge strane, koliko ima određene vrste nesamopouzdanja koje vlada u kulturnoj i kreativnoj sceni u RS  i kod ljudi koji misle da mi sami ne znamo i ne možemo ništa autentično napraviti i da sve treba uzeti i kopirati iz ”inostranstva”? 

U Republici Srpskoj, ljudi koji upravljaju javnim sredstvima, ponašaju se kao da je to njihova privatna imovina. Mediji im u tome daju podršku, pa se onda piše da je predsjednik nekome napravio kuću, da je premijer/ka obnovio/la ovo ili ono, da je ministar uplatio pomoć za bolesne ljude. Niko neće da kaže da je to tim ljudima samo posao i da smo svi mi pomogli gore pomenutim. Da to ne služi za ličnu promociju. Da oni samo u ime SVIH NAS upravljaju ZAJEDNIČKIM sredstvima. Građani su ti koji pune budžete, građani su ti koji su im ukazali povjerenje, međutim vlastodržci su kod nas postali jako bahati. Neslužbeni razgovori i dogovori, ugrađivanja po sistemu „IMT- imal’ mene tu“, guranje projekata po sistemu „i po babi i po stričevima“, postali su dio naše svakodnevice. Svako ko ne želi da radi po tom sistemu dobija jako sužen prostor za djelovanje, jer su te pijavice ušle u sve pore društva, pa tako i u kulturu. Što se tiče radnika u kulturi, tu imamo dvije grupe, oni koji se bore i opiru, i one koji su prihvatili takve načine igre. Trenutno, više je onih koji se bore, ali počinju lagano da gube u toj borbi.

Evo da se, u godini velikog jubileja (150 godina od rođenja Branislava Nušića) podsjetimo da je veliki pisac čak i robijao zbog napisane pjesme, u kojoj je iskritikovao jedan potez kralja Milana Obrenovića i dvorske klike. Kada je vrijeme bilo turbulentnije, kada je moć vlastodržaca bila mnogo veća, kada je represija bila brutalnija, Srbi su tad imali ljude koji su imali dovoljno hrabrosti da slobodno mile i da stoje iza tih misli i svojih riječi, pa čak i po cijenu zatvora ili života. Danas u Srba takvi velikani ne postoje, postoji samo ono što se zove sitni lični interes. Dok god intelektualci ćute, stanje se neće mijenjati. Možemo mi pričati kao je Banja Luka metropola, kako je veliki centar, možda i jeste demografski i infrastrukturno, ali mentalno, još je na nivou planke. Tako je u Palanci cjenjenije govno iz Zagreba ili Beograda, više nego med iz Banja Luke ili Trebinja.  Ali Palanka je srećna, jer Palanka drugačije ne zna, ona misli da takvim načinom, i takvim odnosima dobija na važnosti, ali nećemo joj reći da se vara. Palanko istruli u smradu.

Šta radi i od čega živi režiser, ako ne snima filmove, a ipak se drži svoje struke koliko toliko?

Režiser živi od režiranja, događaja, svečanih akademija, promo filmova. Režiser je takođe prinuđen da snima, fotografiše, montira, samo da zaradi nešto. Radi uglavnom dosta stvari, ali najmanje se bavi svojim poslom. Ali dobro je, nikome ne podnosim račune tako da mogu i biti oštar sa kritikama.

Preporuči nam tri filma:

Preporučiću vam tri filma koji još nisu snimljeni ali su već na papiru u formi priča.

„2056“ igrani film – naučna fantastika
„Ć“ dokumentarac  – trebao bi biti gotov do sljedećeg ljeta
„Platon“ igrani film – rađen po istinitim događajima

Ako dočekamo dan kada će biti javnih i nepristrasnih konkursa za film u Republici Srpskoj publika će biti u prilici da pogleda ove filmove. Ako taj dan ne dođe, zaniteresovani će dobiti priliku da pročitaju scenarija i da pokušaju vizuelizovati i shvatiti „šta je to pisac htio da kaže“.

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender