19. 09. 2020.
Albreht fon Šindler: Austrougarski vojnik, srpski general i banjalučki zet

Albreht fon Šindler: Austrougarski vojnik, srpski general i banjalučki zet

Albreht fon Šindler: Austrougarski vojnik, srpski general i banjalučki zet

Kažu da je Jovanjdan, po broju svečara, četvrta slava kod Srba. Ništa neobično ako se uzme u obzir moralna čistota proroka i propovjednika koji je navijestio Hristov dolazak, kao i njegov tragičan odlazak sa ovog svijeta, kada bješe posječen od Iroda Antipe, a po želji njegove pastorke Salome. I danas, nakon 2.000 godina, Jovan Preteča živi kao simbol moralne uzvišenosti, a Saloma grijeha.

Ovu krsnu slavu poče krvave1916. da slavi i junak ove priče, naš bivši sugrađanin Albreht Šindler fon Klajstenburg!

U ukrajinskom gradu Lavovu, tada u sastavu Austrougarske, konjički pukovnik i plemić Eduard fon Klajstenburg, Nijemac porijeklom, i njegova supruga Salomeja, Maloruskinja, stekoše 1890. sina Albrehta. Očeva služba odvede dječaka u Beč, gdje, svakako po očevoj želji, 1911. završi vojnu akademiju i, stekavši čin artiljerijskog vodnika- kadeta, bješe upućen pravo u Banjaluku.

Zahvaljujući vjerovatno slovenskim genima svoje majke, a možda i činjenici da je odrastao među šest svojih sestara, kod mladog austrougarskog podoficira ne bješe ni traga od nadmenosti i osionosti, koje su, inače, bile obavezne karakterne crte njegovih kolega po oružju.
U Banjaluci se intenzivno druži sa Srbima, a posebno sa trgovcem Ljubom Babićem, dok ga kolege smatraju izdajnikom i prijateljem ”divljih” Srba. Kratko po dolasku Albreht se zaljubi u lijepu Banjalučanku Jelenu Bućin.

Nakon što su dvoje mladih plesali svu noć na svetosavskom balu, ljubav postade obostrana. Već za koji dan Jelenin je otac mladom podoficiru dao blagoslov, ali mu reče i da bi budući brak trebalo da blagoslovi i njegov otac. Neko nekad reče da zaljubljenima i konjima sijeno različito miriši. Tako je i Albreht naivno vjerovao da neće biti ništa neobično kada zaključi brak sa Srpkinjom. Krajem 1911. on ode roditeljima po blagoslov.

Međutim, antisrpsko raspoloženje u Monarhiji je bilo na vrhuncu i otac za to nije htio ni da čuje. Može sa svakom, ali sa Srpkinjom nikako! ”…Ako to učiniš, znaj da ću te se odreći!”. Bio je to posljednji Albrehtov susret sa roditeljima. Otac mu je poginuo 1916. na čelu svog puka, a uskoro je ostao i bez majke.

Potišten ali i odlučan u svojoj nakani, Albreht po povratku u Banjaluku dade ostavku na vojnu službu, a zatim se januara 1912. u pravoslavnoj crkvi oženi Jelenom. Oboje su zadržali svoju vjeru, on katoličku, a ona pravoslavnu. Otad su Banjalučani mogli da svakodnevno viđaju skromnog pisara kako pješke odlazi na posao u sresko načelstvo. Plemićkom sinu, naviklom na vožnju u šestoprežnom ekipažu, nije bilo teško da korakom mjeri blatnjave ili prašnjave banjalučke ulice. Albreht je mobilisan ubrzo po vjenčanju, što je bila svojevrsna kazna koju mu izrekoše njegove dojučerašnje kolege. U istoj jedinici ostao je do objave rata Srbiji od strane Austrougarske. Pred odlazak na front Jelena ga je zaklela: ”Ne ratuj protiv Srba i Rusa!”. Iskidan osjećanjima prema majci Maloruskinji i supruzi Srpkinji, kao i poštovanjem i prijateljstvom koje kod njega zadobiše mnogi banjalučki Srbi, Al- breht se sa svojim artiljerijskim divizionom uputi ka Drini. Kod Ljubovije pređoše Drinu i otpočeše borbe sa srpskom vojskom.

Albreht nije imao namjeru da se bori protiv srpske vojske. Svoju je tajnu povjerio prijatelju Dušanu Radoviću, kasnije vazduhoplovnom pukovniku i direktoru zeničke livnice. U opštoj gužvi, kada su se dvije vojske pregrupisavale uoči Cerske bitke, njih dvojica se na konjima zaputiše nazad prema Ljuboviji. Naiđoše na patrolu srpske vojske, koja im reče da za njom ide štab. I zaista, ubrzo susretoše kolone srpskih vojnika koje su žurno grabile prema Drini. Dvojica bjegunaca stigoše ravno pred komandanta Drinske divizije Krstu Smiljanića, kasnije senatora. General im dade pratioca i uputi ih u Valjevo, nikom drugom do vojvodi Živojinu Mišiću.

Albreht je zamolio vojvodu da ga primi u redove srpske vojske i da se vodi pod imenom Ljubo Babić. To bješe ime i prezime njegovog prijatelja, čuvenog banjalučkog trgovca. U osnovi ove molbe svakako je stajalo Albrehtovo nastojanje da po svaku cijenu od progona zaštiti svoju suprugu Jelenu, koja ostade u Banjaluci. Vojvoda mu, iznenađen, usliši želju, te Ljubo Babić zaduži srpsku uniformu.

Raspoređen je u Prvu armiju, u jedinicu slavnog vojvode Vuka (Vojina Popovića), a decembra 1914, kao vodnik, pre- komandovan u Timočki artiljerijski puk drugog poziva. Kad otpočeše borbe 1915. godine, Babić je na Torlaku denunciran, izveden na vojni sud i prekomandovan u jednu brdsku bateriju prema bugarskom frontu. U toku slavne Albanske epopeje štitio je odstupnicu srpskoj vojsci i civilima, a onda stiže do Drača u Albaniji. Tu ga je čekalo još jedno nemalo iznenađenje. Svakako po volji strogog oca, svih šest Ljubinih sestara bilo je udato za aus-trougarske oficire. Među zarobljenim austrougarskim oficirima Ljubo spazi jednog od svojih zetova. Priđe mu i ponudi nešto novca, ali ovaj prezrivo odbi:

– Zar te nije sramota da služiš ovakvu vojsku? Pogledaj se samo kako izgledaš!

Mladi potporučnik, sa srpskom šajkačom na glavi i u pohabanom šinjelu i nije bogzna kako izgledao, ali je spremno uzvratio zetu:

– Iako si gospodski odjeven i u lakovanim čizmama, ne goniš ti mene već ja tebe!

Iz Drača je Ljubo Babić stigao na Krf, a nakon reorganizacije srpske vojske i na Solunski front. Svuda i uvijek je pokazivao besprimjernu hrabrost. ”On se za svoju novu otadžbinu borio sa onoliko ljubavi i požrtvovanja, sa koliko se borio svaki najbolji Srbin. Često još i iznad toga. Sećam se jednoga strašnoga i sjajnoga momenta iz 1917. godine. Bugari su izvršili napad na Veternik.

Zasipali su ga artiljerijskim zrnima. Ljuba Babić je sa dva brdska topčića pomagao našu pešadiju, neprijateljska zrna su mu pokidala telefonske veze između osmatračnice i njegovih topova. On više nije mogao da komanduje iz zaklona. Izleteo je na greben ispred svojih topova i prihvatio komandu… Ostao je tako uspravljen sve dok srpska pješadija nije izvršila prodor.”

Takvim svojim držanjem Ljubo Babić je zaslužio divizijsku i dvije armijske pohvale, dva Bijela orla sa mačevima, zlatnu medalju za hrabrost. Iako je do 1930. ostao katolik, Ljubo Babić je još 1915. za svoju slavu uzeo sv. Jovana. U borbama na Ropotovu, kod Kosovske Kamenice, srpska je pješadija bila prisiljena na odstupanje. Pred očima artiljerijskog potporučnika poginula su dva vojnika. Treći se pomolio sv. Jovanu da mu pomogne, ali je i on pokošen pao. Babić je odlučio: ”Ako ostanem živ, uzeću svetoga Jovana sebi za zaštitnika”. Održao je riječ i od završetka rata slavio je Jovanjdan.

Po oslobođenju i ujedinjenju nastavi se Ljubin hod po mukama. Čak osam godina proveo je u činu potporučnika. Tek 1922. ponovo je izveden na sud zbog pomenute denuncijacije. Napokon je oglašen nevinim i proizveden u čin poručnika. Nekako je dogurao i do čina kapetana I klase, onog koji je inače generalno priznavan bivšim austrougarskim oficirima, čak i onima koje je srpska vojska zarobila. Triput su ga ljubomorni oficiri obarali na majorskom ispitu. Ljubo je to nazivao svojim malerom. Uslijedila je intervencija kralja Aleksandara, nakon koje mu je, mimo propisa, omogućeno da polaže i četvrti put.

Do izbijanja Drugog svjetskog rata službovao je u Zaječaru, Trebinju, Mostaru, Osijeku, Đakovici i Prištini. Od- mjeren, savjestan i pošten, zaslužio je medalje za vojničke vrline i za revnosnu službu. Posljednju godinu službe proveo je u Prilepu, gdje ga general Milan Nedić unapređuje u čin potpukovnika. Aprilski slom ga zatiče u Skoplju, odakle odlazi svom pašancu Miroslavu Granjiću u Zemun. Čim je general Milan Nedić formirao Vladu narodnog spasa, Ljubo Babić se svom doskorašnjem komandantu spremno stavio na raspolaganje.

Slijedile su krvave borbe sa odmetnicima na Homolju, Pećančevim četnicima, ljotićevcima i partizanskim jedinicama, a general Milan Nedić mu dodjeljuje generalski čin.

Svega par dana po unapređenju hapse ga Nijemci. Nije mu zaboravljeno dezerterstvo iz austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu. Do danas je nepoznato kako su to Nijemci saznali. U Beču je osuđen na smrt. Opet mu je u pomoć priskočio general Milan Nedić, na čiju je intervenciju smrtna kazna zamijenjena višegodišnjom robijom. U logoru Osnabrik šikaniran je i fizički zlostavljan od zarobljenih srpskih oficira i vojnika. Od onih koje je volio iznad svega, optuživan je za saradnju sa Nijemcima (koji su ga osudili na smrt) i za saradnju sa izdajnikom Nedićem. Već sasvim narušenog zdravlja, prebačen je u bolnicu, a datle u logor Hamelburg. Tu je dočekao savezničko oslobođenje.

Babić u Minhenu otvara krojačku radnju. Čak se i druži sa generalima Dimitrijem Živkovićem i Ilijom Brašićem, onima koji su ga šikanirali u logoru. Slijedio je nečastan sporazum ove dvojice sa organima OZN-e, koji su tako saznali Babićevu adresu. Saveznici su glatko odbili zahtjev za izručenje, nakon čega su OZN-ini operativci kidnapovali Babića.

Optužen je za ubijanje čak 33.000 partizana (!) i zlostavljanje nedužnog stanovništva i za saradnju sa Nijemcima u zemlji i inostranstvu (!). U cilju moralne degradacije, optužen je i za silovanje jedne partizanke. Pošto mu je čast bila iznad svega, svoju je odbranu usredsredio samo na taj dio optužnice. A kada je sudu predočio dopisnicu u kojoj mu se otac te partizanke zahvaljuje za humanost i pokušaj da se ona oslobodi, tužilac je odustao od ove tačke optužnice.

General Ljubo Babić je osuđen na smrt strijeljanjem i doživotno oduzimanje nacionalne i građanske časti. Strijeljan je u zoru 2. septembra 1946. i sahranjen na nepoznatom mjestu. Ljubo Babić je bio čovjek čista srca i pun ideala, pripadnik jedne izumrle vrste, koji se, odbacivši blagodeti koje su mu rođenjem pripale, stavio u sluužbu srpskom narodu. Nažalost, srpski narod mu se ni na koji način nije odužio.

(Autor: Zoran S. Mačkić/SrbiuBiH.wordpress.com/www.zoranmackic.com)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender