29. 09. 2020.
Kako šetnja u prirodi mijenja mozak?

Kako šetnja u prirodi mijenja mozak?

Kako šetnja u prirodi mijenja mozak?

Šetnja u parku može umiriti um i pri tom promijeniti rad našeg mozga tako da poboljšava naše mentalno zdravlje, sudeći prema zanimljivoj novoj studiji o fizičkim efektima posjete prirodi na mozak.

Većina nas danas živi u gradovima i provodi daleko manje vremena vani u zelenim, prirodnim mjestima nego ljudi prije nekoliko generacija.

Oni koji borave u gradovima takođe imaju veći rizik za anksioznost, depresiju i druge mentalne bolesti nego ljudi koji žive izvan urbanih centara, pokazuju studije.

Čini se da su ova otkrića donekle povezana, prema rastućem broju istraživanja. Različite studije su otkrile da stanovnici urbanih sredina sa malim pristupom mjestima sa zelenilom imaju veću učestalost psiholoških problema nego ljudi koji žive blizu parkova i da stanovnici urbanih sredina koji posjećuju prirodna okruženja imaju niže nivoe hormona stresa odmah nakon toga nego ljudi koji nisu bili vani nedavno.

Ali kako to posjeta parku ili drugom mjestu sa zelenilom može promijeniti raspoloženje nije bilo poznato. Da li doživljaj prirode stvarno mijenja naš mozak na način koji utiče na naše emocionalno zdravlje?

Ta mogućnost je intrigirala Gregorija Bretmena, postidiplomca Životne sredine i resursa na Emetovom interdisciplinarnom programu na Univerzitetu Stanford, koji je proučavao psihološke efekte urbanog življenja. U studiji ranije objavljenoj prošlog mjeseca, on i njegove kolege su otkrili da volonteri koji su hodali kratko u bujnom dijelu stanfordskog kampusa punom zelenila su bili pažljiviji i srećniji nakon toga nego volonteri koji su šetali istu dužinu vremena u blizini gustog saobraćaja.

Ali ta studija nije ispitala neurološke mehanizme koji leže u osnovi efekata boravka u prirodi.

Do sada nova studija objavljena prošle sedmice u Proceedings of the National Academy of Sciences, gdin Bretmen i njegovi saradnici odlučili su da pažljivo prouče kakav efekt šetnja može da ima na tendenciju neke osobe da premišlja o negativnostima.

Premišljanje, koje je među kognitivnim naučnicima poznato kao morbidno razmišljanje, je mentalno stanje poznato većini nas, u kojem ne možemo da prestanemo da “žvaćemo” o tome šta sve ne valja sa nama i našim životima. Ova uzrujanost tipa pokvarene ploče nije zdrava niti od pomoći. Ona može biti prethodnik depresije i disproporcionalno je uobičajena među stanovnicima gradova u poređenju sa ljudima koji žive izvan urbanih područja, pokazuju studije.

Možda najzanimljivije za potrebe g-dina Bretmena i njegovih kolega je, međutim, da takvo razmišljanje je snažno povezano sa povećanom aktivnošću u dijelu mozga poznatom kao područje subgenualis čeonog režnja.

Bretmen je shvatio da ako bi istraživači mogli da uoče aktivnost u tom dijelu mozga prije i nakon što ljudi posjete prirodu, oni bi mogli bolje da shvate da li i u kojoj mjeri priroda mijenja umove ljudi.

Bretmen i njegove kolege su okupili 38 zdravih, odraslih stanovnika gradova i zamolili ih da popune upitnik kako bi procijenili njihov normalni nivo morbidnog razmišljanja.

Istraživači su takođe ispitali moždanu aktivnost u području subgenualis čeonog režnja svakog volontera, koristeći skeniranje koje prati protok krvi kroz mozak. Veći protok krvi u određenim dijelovima mozga obično ukazuje na veću aktivnost u tim područjima.

Onda su naučnici nasumično dodijelili polovini volontera da šetaju 90 minuta kroz tihi dio Stanfordovog kampusa koji liči na park pun zelenila, ili pak u blizini glasnog, užurbanog autoputa sa više traka u Palo Altu. Volonterima nije bilo dozvoljeno da imaju društvo ili da slušaju muziku. Bilo im je dozvoljeno da hodaju brzinom koju sami izaberu.

Odmah nakon završetka njihovih šetnji, volonteri bi se vraćali u laboratoriju i ponavljali upitnik i skeniranje mozga.

Kao što bi se moglo očekivati, hodanje pored autoputa nije smirilo umove ljudi. Dotok krvi do njihovog područja subgenualis čeonog režnja je još bio velik i rezultati njihove sklonosti premišljanju bili su nepromijenjeni.

Međutim, volonteri koji su pješačili duž tihih puteva sa nizovima drveća pokazali su mala ali značajna poboljšanja u njihovom mentalnom zdravlju, sudeći prema rezultatima upitnika. Oni se nisu zadržavali na negativnim aspektima njihovih života kao što su prije šetnje.

Oni su takođe imali manji dotok krvi do subgenualnog područja  u čeonom režnju. Taj dio njihovog mozga je bio tiši.

Ovi rezultati “snažno sugerišu da odlazak u prirodno okruženje” bi mogao da bude lak i gotovo trenutan način poboljšanja raspoloženja stanovnika gradova, rekao je Bretmen.

Naravno, mnoga pitanju ostaju, rekao je, uključujući to koliko vremena u prirodi je dovoljno ili idealno za naše mentalno zdravlje, kao i koji aspekti svijeta prirode su najviše umirujući. Da li je to zelenilo, tišina, osunčanost, mirisi zemlje, sve to ili nešto drugo što podiže naše raspoloženje? Da li treba da hodamo ili na druge načine da budemo fizički aktivni da bismo dobili najpotpunije psihološke koristi? Da li treba da budemo sami ili društvo može da pojača poboljšanje raspoloženja?

“Postoji ogromna količina istraživanja koja još mora da se obavi”, rekao je Bretmen.

Ali u međuvremenu, istakao je, ima malo loših strana šetanja u najbližem parku, i šansa da ćete blagotvorno prigušiti, barem za neko vrijeme, vaše subgenualno područje čeonog režnja.

(The New York Times/lifeconnect.info)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender