29. 11. 2020.
Vlade Simović: Dеjtonski sporazum je vojni sukob pretvorio u politički

Vlade Simović: Dеjtonski sporazum je vojni sukob pretvorio u politički

Vlade Simović: Dеjtonski sporazum je vojni sukob pretvorio u politički

Koji je to drugi način, i gdje se BiH nalazi 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma, pročitajte u nastavku intervjua sa našim sagovornikom.

20 godina od potpisivanja sporazuma, koliko se Bosna i Hercegovina udaljila od Dejtona?

Dejtonski mirovni sporazum predstavlja arbitražu međunarodnih sila o bosanskohercegovačkom konfliktu. On je na neki način sinteza tog arbitražnog procesa i dejtonski mirovni proces nije krajnja distanca. Dejtonski mirovni proces je samo dio procesa koji još uvijek nije završen, a proces koji mora da bude završen u BiH je uspostavljanje čistih odnosa između zaraćenih strana. Na neki način Dejtonski sporazum je, samo donekle, sukob koji je bio vojni kanalisao u politički sukob, stavio ga je u mjeru demokratije. Uveo ga je u demokratska pravila i procedure i mi vidimo da je Bosna i Hercegovina i dan danas mjesto i prostor jednog velikog sukoba koji je i dalje prisutan, a koji je umjesto oružja sada u demokratskom obliku. Dejtonski mirovni sporazum je godinama mijenjan, dorađivan itd. Nekada je to bilo uz pristanak političkih elita, podijeljenih segmenata društva, a nekada je bio, i to češće, uz međunarodno arbitriranje, česte međunarodne pritiske itd. Kad takav sporazum živi, on je živa materija, nadograđuje se, neki ga čuvaju neki ga ruše, međutim, on je činjenica koja je zaustavila rat i koja egzistira i daje neki ustavno-pravni okvir BiH u kojem ona funkcioniše, a da održava mir.

Može li BiH opstati bez Dejtona, ili prevazići ga?

BiH može jedino opstati kao država na 2 načina. Jedan je da elite koje predstavljaju podijeljeno društvo Bosne i Hercegovine postignu konsenzus oko njene državnosti, njenog državnog uređenja, načina kako kanalisati probleme u BiH, što je vrlo izvjesno nešto što u ovome trenutku nije moguće. Mi nemamo unutrašnji konsenzus niti oko državnog uređenja niti oko državnosti. Na neki način sva ova rješenja su iznuđena pa su i Bošnjac i Srbi i Hrvati pristali na neki minimum prihvatljivosti. A ovo definitivno nije ono rješenje koje su zagovarale na startu bilo koja od ove tri strane. Drugi način na koji BiH može da opstane je uz prisustvo nekog međunarodnog autoriteta. Što podrazumjeva neku situaciju u kojoj imamo snažnu presiju inostranih autoriteta, i ekonomsku i politički i vojnu, pa oni na okupu održavaju BiH što je na neki način djelimično slučaj i danas. Mi vidimo da je Dejtonski mirovni sporazum nastao dobrim dijelom uz ogromno posredovanje međunarodnih aktera koji su bukvalno podijeljene i zaraćene strane natjerali na pregovaranje pa donekle ih i privoljeli da prihvate ova institucionalna politička rješenja. To je jedna činjenica. Druga je činjenica da se ta institucionalna politička rješenja iz Dejtona dobrim djelom danas održavaju zahvaljujući prisustvu i Visokog predstavnika i prisustvu međunarodnih i vojnih bezbjedonosnih struktura i to je nešto što je karakteristika ove post-dejtonske stvarnosti.

Nezadovoljstva pri potpisivanju mirovnog sporazuma ni danas nisu prevaziđena nego su još pojačana, gdje nas to vodi?

Pitanje statusa Hrvata i Bošnjaka je pitanje Vašingtonskog sporazuma. Ja nikada ne bih dovodio u relaciju rješavanje hrvatskog problema preko Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mi moramo da znamo da je Vašingtonski mirovni sporazum, sporazum koji je napravio Federaciju kakva jeste, došao kao proizvod sporazuma koji ima snažan i vojni aspket. Rješavanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba došlo se do ujedinjavanja vojske, faktički, i jedne i druge komponente protiv Vojske RS. Ne vidim zašto bi onda srpska strana i RS podržavale bilo hrvatsku, bilo bošnjačku stranu u tom sukobu kada je apsolutno jasno da njihovo sadašnje stranje proizvod sporazuma koji je kasnije doveo do pada 12 krajiških opština koji je ugrozio i teritoriju i stanovništvo i političku stabilnost RS, tako da zaista bi bilo u najmanju ruku politički glupo da srpska politička elita rješava status Hrvata u BiH ili Bošnjaka. Oni imaju Federaciju koja je formirana takva kakva jeste i najbolje je ostaviti da oni unutar Federacije rješavaju svoje probleme. Nikako ne trebamo da se u RS njihovi problemi preliju i na ovaj dio BiH. RS treba da se zalaže za očuvanje izvornog Dejtona što podrazumijeva ovu dvoentitetsku strukturu. Nikakvo mijenjanje, koje to ruši, nije prihvatljivo za RS. Barem ne u ovom trenutku. A ukoliko se Bošnjaci i Hrvati dogovore da unutar Federacije mijenjaju svoje odnose, a da oni nisu na štetu Srba, neka to i rade.

Koliko je ondašnja BiH u okviru Jugoslavije bila uspješnija, odnosno neuspješnija, u odnosu na ovu danas?

Zavisi sa kog aspekta gledate uspješnost. Mi danas govorimo o BiH  koja ipak ima demokratske institucije i demokratski poredak u kojoj se ipak slobodnije i otvorenije priča. O BiH koja njeguje određene liberalne i zapadnjačke vrijednosti. Ja kao čovjek humanista, socioliberal po opredjeljenju smatram da nikad ne smijemo sebi dozvoliti povratak na bilo koji totalitarni sitem pogotovo ne na sistem titoističke Jugoslavije. To je jedan poredak koji je razvio parohijalnu podaničku kulturu ovdje. On je dobrim dijelom bio uzrok ovakvog rata kakav je postojao u BiH. Taj sistem je godinama gurao pod tepih probleme – od nacionalnih pa nadalje. Taj sistem nije dozvoljavao da se politička borba kanališe kroz demokratske institucije jer one nisu postojale. Prosto nije moguće porediti ovu i onu BiH sa političkog stanovišta. Ona je prosto bila totalitarna, kao takva nije bila prihvatljiva sa stanovišta niti demokratskih institucija, niti demokratskih standarda, niti demokratske svjetske prakse i mislim da je bila lošija nego ova danas. Ova ipak ima uspostavljen kakav-takav minimum demokratskih standarda što je čini boljom u odnosu na prethodnu. Kada je riječ o ekonomiji i to je jedan mit. Mi jesmo imali djelimično snažniju socijalnu državu pa i veću političku, vojnu i ekonomsku stabilnost, međutim, ne možemo govoriti o nekom ekonomskom čudu BIH u odnosu na sadašnji period. Jasno je da je privreda propala, ali moramo znati i uzroke propasti privrede. Mi smo imali sistem planske privrede koji se svugdje u svijetu pokazao neefikasnim. Nije jedino BiH propala ekonomski u procesu demokratske tranzicije, propale su mnoge druge zemlje. Ali nije nam zato krivo uvođenje demokratije i politička liberalizacija, nego nam je kriva upravo ta totalitarna planska privreda koja je postajala u jednom trenutku neprofitabilna i počela je sama od sebe da se urušava. Tako da, i da se nije desila tranzicija, ta bi privreda u datom trenutku doživjela kolaps jer je bila dobrim dijelom netržišno postavljena i nije mogla da odgovori savremenim ekonomskim izazovima.

Kakvi sukobi danas tinjaju u BiH. Da li možemo očekivati neke nagovještaje 90-ih godina?

Sukob koji imamo u BiH je sukob koji podrazumjeva suprostavljeno sukobljavanje nacionalno partijskih elita odnosno političkih elita tri podijeljena naroda. Tri naroda, imaju već dužu genezu svoje suprostavljenosti i svoje podijeljenosti, i genezu sukoba. Taj sukob nije krenuo 90-ih godina nego još od ranije, posebno je kulminirao u Drugom svjetskom ratu. Dobro bi bilo da taj sukob ne dobije nikada formu oružanog sukoba. Rat je zlo, rat donosi zlo svima. Rat nije nikakva kategorija koja bi trebalo bilo kada da se desi jer ona podrazumjeva zločine, ona podrazumjeva izbjeglištva, razaranje i nije dobra ni za koga u BiH. A politički sukob, ovakav kakav jeste, on će se nastaviti unutar demokratskih institucija jer on je neminovnost. Pitanje je samo koliki intenzitet tog sukoba. Ukoliko se uspostavi u istorijski datom trenutku veće je razumijevanje između političkih elita i interesa između naroda. Ukoliko u jednom trenutku na neki način spuste loptu i Srbi, i Hvati, i Bošnjaci i ne budu polazili iz pozicija maksimalističkih zahtjeva i ostvarivanja svojih maksimalističkih zahtjeva, već se budu trudili da razumiju suprotne strane, vjerujem da će taj sukob gubiti na intenzitetu i da će taj sukob ući u neku mjeru prihvatljivog i samoodržavajućeg sistema. Bojim se samo da BiH još uvijek nema razvijenu političku kulturu sa snažnom demokratskom sviješću kojom bi mogli da na neki način odgovori tim demokratskim izazovima koji su pred BiH. Tu demokratsku svijest i tu političku kulturu BiH mora da gradi i izgrađuje kod svojih građana. Ukoliko bi se zaista razvila ovdje jedna snažna participativna kultura mi možemo da očekujemo da u naredne dvije, tri, četiri, pet generacija ovi identitetski sukobi, kulturni, nacionalni, vjerski – da se na neki način sve više smanjuju, da se što više dolazi do nekih zajedničkih ciljeva, zajedničkih imenitelja i da na taj način u datome trenutku od jednog podijeljenog konfliktnog drušva prerastemo u jedno stabilno drušvo i jednu stabilnu državu.

Da li sukobi “nacionalnih identiteta” predstavljaju problem za BiH?

Svugdje gdje se sukobljavaju snažni nacionalni identiteti, a gdje ne postoji spremnost nacionalno partijskih predstavnika elita da postignu neki konsenzus oko državnosti državnog uređenja, takva jedna država dolazi u poziciju da se dese i rastakanja i ratovi i sukobi oružanog tipa. To se desilo Jugoslaviji, desilo se i mnogim drugim zemljama. BiH sigurno spada u red tih rizičnih zemalja, ona je izuzetno rizična zemlja. Jedini način da se izbjegne taj rizik koji nosi društvo jeste u činjenici da se ovdje razvitje snažna demokratska politička kultura. To je odgovor na sva pitanja: razvijanje moćne, participativne demokratske svijesti, razvijanje moćnih demokratskih standarda, razvijanje liberalno demokratskog duha, to je jedino što može da donese BiH dobro i da joj donese ono što od nas očekuje savremeni razvijeni svijet, a to je da postanemo jedno stabilno demokratsko društvo u kojem postoji različitost, ali postoji i ono jedinstvo različitosti koje nalaže savremena Evropa.

Godinama se provlači pitanje o samostalnosti RS? Koliko je ono realno danas i koliko je to ostvarivo?

Svaka država ima pravo na suverenitet i da ga ostvaruje na cijeloj teritoriji i to je priznato od strane međunarodne zajednice, ako je riječ o nezavisnoj međunarodno priznatoj državi. Ali, isto tako, unutar država određene grupacije na određenoj teritoriji imaju pravo i na samoopredjeljenje. Nažalost, u međunarodnim odnosima postoje dvostruki aršini. Jednima se priznaje pravo na samoopredjeljenje, a drugima se ne priznaje, jednima se priznaje pravo države na suverenitet na cijeloj teritoriji drugima se ne priznaje. Oko toga često odlučuju velike sile, a mi definitivno ne spadamo u listu tih i takvih. Šta je važno? Nebitno da li će se ući u procese stvaranja samostalnosti, važno je da, kada se proces samostalnosti ostvaruje, da budu ispoštovana sva demokratska pravila i procedure i sav set ljudskih prava. Bitno je da svaka zemlja i svaki prostor koji se osamostali omogući svim svojim građanima na svojoj teritoriji vladavinu prava i poštovanja svih ljudskih prava i standarda propisanih međunarodnim aktima koji govore o ljudskim pravima. Posebno države koje se prave kao nove države, koje se osamostaljuju, itekako imaju veliku odgovornost ka tome da naprave sebe budućim bastionima ostvarivanja ljudskih prava. Tako da, ako RS ikada uđe u taj proces, što u će principu da zavisi od volje njenih političkih elita i volje građana, moraće da se pozabavi time kako da ispoštuje sve demokratske procedure, standarde i sav taj set ljudskih prava. Mi smo svjedoci da je 1992. godine došlo do ujedinjavanja dobrog dijela bošnjačke i hrvatske političke elite i građana koji ih slijede protiv srpske političke elite i Srba u BiH. Kada se tako nešto desi neminovno slijedi sukob, nijedan narod ne želi da bude margilizovan, ostvarivati nezavisnost, a ne poštovati prava, standarde, pogotovo nepoštovati konstitutivnost naroda, neosluškivati volju drugih je nešto što nužno dovodi do sukoba. Zaista mislim da svaki narod i svaki prostor ima pravo na samoopredjeljenje, ali isto tako i obavezu da ispoštuje osnovne ljudske standarde i ljudska prava.

(Slaviša Đurković/mojKontakt)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender