29. 11. 2020.
Ivan Šijaković: Čovjek je rob

Ivan Šijaković: Čovjek je rob

Ivan Šijaković: Čovjek je rob

Čovjek je dvostruki rob, rob je potrošnje i rob finansijskih institucija, takođe zbog toga da bi mogao da troši. Zbog potrošnje, čovjek je opet došao u ropsko stanje – kaže sociolog Ivan Šijaković u razgovoru za mojKontakt.com

Šta cijenjeni profesor sa Univerziteta u Banjaluci misli o pošasti zvanoj ”rijaliti programi”, ali i političkoj situaciji u BiH, pročitajte u nastavku intervjua.

Zašto se snimaju rijaliti programi?

Ima nekoliko razloga. Prvi razlog je produkcija koja pravi rijaliti programe. Ona vidi u tome sredstvo za dobru zaradu jer su to programi koji imaju široku gledanost. Naravno, drugi razlog je što medijske kuće koje prenose te rijaliti programe takođe očekuju da dobiju neki dio novca, a drugi dio njihovog očekivanja je da podignu stepen gledanosti da bi u onda marketing mogao da se ostvari. Naravno, osnovna težnja kreatora tog programa jeste da se kultura spusti kultura na što niži nivo da bi postala svima dostupna, da ne bi imala taj „elitistički nivo“. Zatim, da bi mogla da promoviše ljude niskog kulturnog i obrazovnog nivoa, potpune marginalce, da bi oni stekli svoje poklonike u narodu, među građanima – kojih je takođe oko 70%  – vrlo slabo obrazovano i slabo razumiju stvari, ali povode se prema emocijama i sličnim kriterijumima.

Kako rijaliti emisije utiču na oblikovanje stvarnosti?

Oni imaju dvostruki uticaj. Sa jedne strane rijaliti šou utiču na ljude koji su već poprilično izgubljeni i koji nemaju svoj stav, a takvih je najviše. Oni su i sami nekog marginalnog karaktera, nemaju ni sredstava ni ambicija da prate neku ozbiljniju kulturu, da to vrijeme koje provode gledajući rijaliti šou upotrijebe i iskoriste nešto kreativnije u shvatanju i razumijevanju neke više kulture.

Sa druge strane – oblikuje svijest ljudi i građana da je sve moguće. Da je moguće dokopati se svakog nivoa u društvu, da je moguće postati poznat u određenoj situaciji, da jednostavno nema nikakvih granica i da to ponašanje koje je se nekada smatralo za nepristojno, sada se smatra za normalno.

Oblikuju i u tom smislu da prihvate ono što se zove realnost, sve što im se nude treba pasivno da prihvate i da se navikavaju na sve goru situaciju. U ovom slučaju riječ je o kulturi, o nekom duhovnom prostoru, ali to je pretpostavka za neki materijalni status koji će biti veoma nizak, za nekakav status gdje ćete biti podvrgnuti nekoj kontroli, praćenju ili gdje će vaše ponašanje biti do te mjere slobodno da to nema nikakvih granica. Prosto će se ljudi međusobno obračunavati itd. Dakle navikavaju ljude na dolazak jednog vremena bez ikakvih kontrola, kriterija, obrazaca, standarda i normalnog ponašanja. Vremena bez postojanja elite i onih koji prednjače, na koje ljudi mogu da se ugledaju i zato  „treba“ da se ugledaju na ljude sa najnižim moralnim i obrazovnim karakteristika.

Na koji način se „boriti“ protiv toga i ako prevaziđemo rijaliti programe, da li možemo očekivati nešto novo što će ih zamijeniti?

Mislim da se protiv toga ne može boriti. To je jedan svjetski trend, on je krenuo prije 30 godina i stalno se razvija i širi. Jedino što su se u razvijenim zemljama ljudi pomalo zasitili toga jer je bilo mnogo takvih stvari. Ali pokazalo se da se ne možete boriti nikakvim mjerama osim mjerama apsolutne zabrane da se to emituje, ali danas u ovom stepenu razvoja vi ćete to naći na internetu itd. Dakle nije moguće to zatvoriti. Jedini način odbrane možda bi bio neka vrsta paralelnoh postojanja drugih kulturnih sadržaja koji bi nudili alternativu kao što su npr.  takmičenja u kvizovima znanja, emisije koje će govoriti o nečemu zanimljivom iz istorije, prošlost ili uspjehu ljudi koji imaju obrazovni dignitet ili radni dignitet. Jednostavno i ako bi se protiv ovog borili zabranom, to bi se nakon nekoliko godina  revitalizovalo kao u vrijeme socijalizma kada su bile potisnute nacije i vjera, a čim su ti mehanizmi zabrane prestali to je izašlo u još gorem obliku tako da protiv njih nema odbrane. Postoji samo alternativa da se bude dio stvaralačke kulture tako da ljudi izaberu ukoliko žele tako nešto da gledaju. Ali mislim da će uvijek većina naginjati za taj prostor rijaliti šoua jer je 70% ljudi je sklonije toj kulturi.

Koji su to najnegativniji faktori koji oblikuju društvo?

Možda taj liberalizam koji se proširio i razbio sve obrasce i standarde koji su prethodno postojali. Obrasce o zaštiti ljudi i društvenih grupa, o jednom napretku, o ravnomjernoj raspodjeli resursa itd. Liberalizam je poništio sve te granice i ograničenja i ostavio je čovjeka nezaštićenog na tom prostoru koji su nazvali svjetsko tržište, sa svim elementima da izađe na to tržište potpuno nezaštićen i da se uklopi u taj jedan novi vid, a to je potrošačko društvo.

Mislim da je ta navala liberalizma, gdje ruši sve standarde, gdje degradira i dekonstrušie sve što je ranije bilo, gdje mijenja sistem vrijednosti tako ubrzano da je on veliki problem i protivnik. Dolazak tog potrošačkog društva gdje je čovjek postao potrošač i gdje mu je jedini smisao da troši i gdje je on da bi trošio ponovo postao rob. Dakle on je dvostruki rob, rob je potrošnje i rob finansijskih institucija da bi mogao da troši. Čovjek je ponovo došao na to ropsko stanje.

Koje reforme su neophodne?

Prije svega BiH je neophodna finansijska reforma koja bi dovela do stabilnosti, odnosno do odliva sredstava iz privrednog i finansijskog sektora.

Podaci pokazuju da svaki dan oko 3 miliona KM u BiH nestaje, odlazi u privatne ruke. To znači da su u pitanju ogromna sredstva, riječ je o milijardama maraka koje nestaju godišnje iz finansijskog sistema. Dakle, ta vrsta reforme i obnove je prije svega neophodna-da se uvede red, da se kontroliše kretanje novca, odliv kapitala. U ekonomskoj sferi je neophodna i jedna vrsta reindustrijalizacije da se obnove neka preduzeća i neophodan je brzi prelazak na nove tehnologije.

Zatim, neophodna je socijalna reforma, što znači bolji pristup građana društvenim resursima. Neophodno je uvesti tu vrstu društvene kontrole u kome bi se ozbiljnim visokim porezima prelio taj višak bogatsva koji je dospio u ruke nekoliko stotina ljudi naspram 3,7 miliona građana u BiH. Tako bi se napravila jedna vrsta preraspodjele zahvatanjem, progresivnim oporezivanjem bogatih ljudi i naravno napravila bi se reforma u oblasti penzionog sistema gdje bi se uvela tri razreda penzija – najviše, srednje i najmanje među kojima i ne bi bilo velike razlike.

Sljedeća reforma koja je važna je reforma obrazovanja ali ne u visokom koliko u srednjem obrazovanju. Srednje obrazovanje bi pod hitno trebalo da se reformiše u tom smislu da se podigne za još jednu ili dvije godine.  Dakle da traje 5 ili 6 godina. Tako bi u petoj ili šestoj godini ljudi sticali praktična znanja. Na primjer, ako je riječ o ekonomskoj školi neki učenik bi praktično stekao znanja iz bankarstva tako da bi mogao normalno da obavlja šalterske ili neke druge poslove koje danas obavljaju diplomirani ekonomisti. Ako je riječ o elektrotehnici, učio bi da može da bude programer – dakle, da odmah izlaze sa praktičnim znanjima. Tako bi za fakultet ostalo prostora da se školuju samo oni koji su izuzetno talentovani i samo oni koji bi bili kreatori, da ne razmišljaju gdje će poslije ti ljudi raditi, odnosno da to bude elita koja bi kreirala i „vukla“ (društvo naprijed).

I naravno neophodna je i politička reforma u smislu da se više akcenat stavlja na pojedince koji se biraju. Dakle da se bira čovjek pojedinac, a ne predstavnik partije. Da građani imaju neposredan uvidi i da oni sami kandiduju svoje predstavnike iz svojih okruženja. Da mogu sami sebe kandidovati, da mogu kandidovati svoje prijatelje, komšije, poznanike, radne kolege itd. Time bi se prešlo samo na većinski umjesto proporcionalnog sistema. Partije ne bi imale nikakav monopol u smislu tog biranja.

Može li se očekivati neki raskol u BiH? Priča se o referendumima, neki misle da se priča i o otcjepljenjima, koliko je sve to realno?

Nije relano ako bi međunarodna zajednica ostala – ono što se kolokvijalno zove međunarodna zajednica. Odnosno, bolje da kažem, ako bi veliki i moćni poput Brisela i Vašingtona ostali na onim pozicijama koje su do danas pokazivali. Dakle, ništa ne zavisi od lokalnih političara odnosno političara u BiH, oni mogu koliko hoće i da traže referendum i da se bore protiv referenduma, to od njih ništa ne zavisi. Svakog trenutka visoki predstavnik ili centar međunarodne moći – Brisel, Vašington – može da zaustavi, da spriječi ili eliminiše itd. Te prijetnje nemaju nekakvog posebnog značaja niti ta ohrabrenja koja dolaze iz okruženja. Veća opasnosti u BiH se javljaju u samim građanim, ato je ta sklonost ka vjerskom, nacionalnom identitetu. Dakle, opasnosti su više u tom ekscesnom ispoljavanju nacionalizma, vjerskih trvenja i sukobljavanja pa čak i tih terorističkih prijetnji.

Koliko terorizam prijeti BiH i da li bi otvorena borba protiv njega na bilo kakav način ugrozila bošnjačko stanovništvo?

Terorizam prijeti mnogo. Mnogo je ljudi koji su indoktrinisani u prethodnom periodu da se bore za nešto potpuno apstraktno, potpuno metafizičko poput borbe za vjeru ili Boga. Ljudi koji su našli u tome jedini identitet i spas, koji žive u jednom siromašnom društvu, bezizlaznim uslovima, uslovima bez perspektive, vide u tome jedan izlaz i izduvni ventil, a riječ je o stotinama i hiljadama ljudi. Borba protiv terorizma ne bi značila i borbu protiv Bošnjaka i njihove nacije ako bi se ona vodila pojedinačno. Ako bi se svaki čovjek kontrolisao onda bi se utvrdilo koji ljudi imaju takve sklonosti, a koji nemaju. Tako da bi to išlo u korist Bošnjaka – da se odvoji taj loš elemenat.

(Razgovarao: Slaviša Đurković/MojKontakt)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender