24. 11. 2020.
Pet stvari koje pogrešno mislimo o nindžama

Pet stvari koje pogrešno mislimo o nindžama

Pet stvari koje pogrešno mislimo o nindžama

Zbog tajnovitosti koja ih je vijekovima okruživala, nindže ili (kako su se zaista nazivali u Japanu) shinobi su romantizovani u prozi i pozorištu a njihova uloga i vještine su značajno preuveličane i pretjerane. Cijela priča je eskalirala kada su nindže stigle i na filmsko platno, gdje su prikazani kao superiorni nevidljivi ratnici koji se bez problema kreću ispod zemlje, trče po vodi… i lete.

Danas znamo da je moderni prikaz nindže uglavnom zasnovan na romantizovanoj dramskoj verziji. Jednostavno, reći da su sve nindže bili izuzetno sposobni borci i atentatori bilo bi jednako reći da su svi današnji obavještajci i špijuni sposobni kao Džems Bond.

Za razliku od samuraja, nindže nitko nije volio ili poštovao (osim jonina, gospodara i vrhovnih komandanata). Nindže su obavljali poslove koje niko drugi nije želio raditi. Ubijanje ljudi iz zasjede se smatralo nečasnim u Japanu i nindže su se često tretirale kao nužno zlo.

5. Prvi nindža

Kao i svaka drevna vještina, i ona koju su nindže usvojile prepuna je mitova i legendi. Nindže su vjerovali da porijetlo vuku od Tengua mitološkog gavrana-čovjeka koji je imao glavu, trup i krila gavrana, a noge i donji dio trupa čovjeka. To nije ni bilo čudno s obzirom da je gavran poistovjećivan s “duhom smrti”. Vještina ninja zove se ninjutsu, a razvila se upravo od špijuniranja, uhođenja i izviđanja.

Ali pažljivim praćenjem, istoričati su zaključili da originalni izvor vještina i filosofije koje su nindže kasnije usvojile u Japanu dolazi iz Indije u kojoj je sve započelo još prije 6000 godina. Filozofija i vještine su polako putovale od Indije do Kine, zatim do Koreje i konačno, u 6. vijeku stigle i do Japana.

Prema službenoj istoriji Japana, prvi “pranindža” je bio čovjek po imenu Otomono Sahito, špijun koji je radio za Princa Shotokua (574-622), ali ovaj termin je prvi put postao i formalan 1162. godine kada su se susreli Daisuke Togakure, samuraj koji je izgubio svoje posjede, a zatim se odrekao ​​samurajske titule i bushido koda i Kain Doshi, kineski ratnik-redovnik.

Daisuke i Kain su ujedinili svoje znanje i iskustvo pod jednim imenom –  Ninjutsu koji je postao skup različitih vještina koje uključuju borilačke vještine, strategiju i taktiku gerilskog ratovanja, špijunažu, prikupljanje informacija, snalaženje i preživljavanje u prirodi, skrivanje i prikradanje, kamuflažu, izbjegavanje neprijatelja, infiltraciju, savladavanje prirodnih i umjetnih prepreka, borbu golim rukama, različitim oružjima….

Ninjutsu je uskoro postao čista suprotnost bushida, kodeksa samuraja. Dok su samuraji prije svega cijenili lojalnost i čast, kod nindža je vrednovao samo ostvarenje misije – po svaku cijenu. Napadi iz zasjede, otrovi, sabotaže, zavođenje i špijuniranje bili su sramota za jednog samuraja, ali za nindžu, sasvim normalan način života.

4. Nindže su bili dio velike špijunske mreže

Glavni zadatak jednog nindže nije bio ubijanje neprijatelja, nego da bude dio mreže očiju i ušiju na terenu, da špijunira, te da uspješno prenese informaciju do drugog nindže (sve dok ona ne dođe od vladara).

Nema nikakve sumnje u to da su nindže bili i atentatori, međutim, većinu svog vremena provodili su radeći neki svakodnevni posao, na farmi ili tržnici, obučeni kao i svaki drugi čovjek u njihovoj okolini. Uvijek su izbjegavali bilo kakav fizički sukob koji bi mogao odati njihove vještine, a samim time otkriti neprijatelju da su špijuni.

Baš poput današnjih obavještajaca, nindže su bile više nego sposobne da ubiju neprijatelja, ali njihov primarni zadatak je bio da se stope sa okolinom i prikupljaju informacije. Nindže nisu imale formalnu školu borilačkih vještina.

Zapravo, i ne postoje dokazi da su sve nindže i posjedovale borilačke sposobnosti, a oni koji jesu, naučili su ih od svojih očeva ili starije braće. Jedina formalna obuka bila je shugendo, mistično-duhovna tradicija koja potječe iz pre-feudalnog Japana, u kojoj se percepcija “buđenja” dobiva kroz razumijevanje odnosa između čovjeka i prirode. Ali nisu svi koji su prakticirali shugendo bili nindže, niti su sve nindže prošle shugendo trening.

3. Nindže nisu nosili crne uniforme

U modernim filmovima i stripovima, nindže su prikazane u crnom odijelu, sa maskama na licu kroz koje se vide samo njihove oči. Ova nošnja nema nikakve veze s pravim nindžama, a ona dolazi iz kabuki teatara, jedne od tradicionalnih japanskih vrsta zabave koja je nastala u ranom 17. vijeku.

Upravo su u ovim teatrima nastali i brojni mitovi o nindžama koji su romantizovani kroz zabavu, nešto poput preuveličavanja sposobnosti današnjih tajnih agenata kroz likove Jamesa Bonda ili Jasona Bournea. Tokom predstava, nindže (glumci) su nosili crne uniforme i maske jer su tako izgledali dramatičnije, a uniforme koje su nosili jednostavno su posudili od scenski radnika (onih koji tokom predstave mijenjaju postavku scene).

U stvarnosti, nindža je nosio svakodnevnu odjeću kao i svi u njegovoj okolini (kao i svaki razuman špijun), a tokom noćnih misija oblačili su tamno plavu odjeću. Crna boja bi prikazala nindžu kao siluetu, dok se tamno plava daleko bolje uklapa u noćno svjetlo. Tokom potencijalno opasnih misija, nindže su često ispod odjeće nosili verižnjače (ili lančare), tip srednjevjekovne pancirne košulje koja se sastoji od malih metalnih prstenova vezanih jedan za drugi. Vjeruje se da je upravo ovaj oklop odgovoran za legendu koja kaže da su nindže bili demoni koji nisu mogli biti ubijeni.

Jedna od poznatih uspješnih taktika koje su nindže koristile bila je da se obuku kao i neprijatelj na bojnom polju, kako bi napravili pometnju u redovima ili kako bi se polako izdvojili i napali neprijatelja s leđa.
Ali nindža u tamno plavoj uniformi koji se šulja ulicama i po krovovima je bio daleko od svakodnevnice. Nindža je većinu svog života bio redovnik, obični seljak, poljoprivrednik, kovač, plesač, trgovac… nindža je mogao biti bilo ko.

2. Nindže su održavale porodičnu tradiciju

Poput samuraja, ali uostalom i većine u feudalnom Japanu, nindže su rođeni u struci, u porodicama koje su održavale tradiciju koja se prenosila s koljena na koljeno. Nindža je trenirao od djetinjstva, što je bilo uobičajeno i kod samurajskih porodica.

Pored borilačkih vještina, djeca nindži su od malih nogu učila tehnike preživljavanja i izviđanja, učili su sve o otrovima i eksplozivima – i najvažnije od svega – njihov trening je zahtjevao određen stupanj znanja vezanog za zanimanje kojim će se baviti u budućnosti, a koje će prikriti njihovu pravu namjeru.

Danas nitko sa sigurnošću ne zna da li je ikada postojala neka organizirana vojska koja se sastojala od nindži. Oni su uvijek bili trenirani kao pojedinci u porodici, te su rijetko djelovali kao skupina.

1. Nindže uglavnom nisu imali zadatke da ubiju, ali kada jesu…

Primarni zadatak nindže je bio prikupljanje informacija o neprijatelju, ali s vremena na vrijeme, od njih se tražilo da stave i svoje druge vještine u praksu, kao što su atentat iz zasjede, brutalno ubojstvo, sabotaža…

U ovakvim situacijama, nindža je bio dobro pripremljen i opremljen. Jedan od glavnih alata bilo je uže za koje je privezana kuka, koje je omogućavalo nindži da se popne na zid ili krov. Tu su također bile i ostale sprave za otvaranje vrata ili prozora, poput dlijeta, čekića, bušilica, ručnih kuka… Noževi i male pile (hamagari) su također korišteni za bušenje rupa u zidovima, a prijenosni uređaj za slušanje (saoto hikigane) se koristio za prisluškivanje ​​razgovora i detektiranje zvukova.

Što se tiče samog oružja, koristili su sve – od malih noževa do katana na čije su vrhove često stavljali kombinaciju crvene paprike, prašine i željezne prašine kako bi prilikom izvlačenja mača iz korica onesposobili neprijatelja (prašina u oči) prije nego mu zadaju smrtonosni udarac.

Niz različitih vrsta pikada, šiljaka, noževa i nindža zvjezdica, poznati pod zajedničkim imenom Shuriken, bili su važan dio arsenala, ali ih u to vrijeme nisu samo nindže koristile. Shurikeni, uprkos popularnom vjerovanju, uglavnom nisu služili za ubijanje na daljinu (osim ako vrh nije bio umočen u otrov), već za borbu šakama (nindža bi u šakama sakrio šiljak), ili za bacanje na pod, kako bi neprijatelj nagazio na njih.

Ninđe su takođe bile i među prvim snajperistima na svijetu –  koristili su dostupna oružja, eksploziv i preciznost kada je bilo potrebno da nekoga ubiju iz daljine, ili da zapale vatru koja bi izazvala opštu paniku. Bili su jako vješti sa otrovima, ali takođe i sa barutom (Kayakujutsu) koji su koristili za stvaranje dimne zavjese, ili čak i za pravljenje bombi. Neke bombe su bile namijenjene za puštanje otrovnih plinova, dok su druge bile ispunjene komadićima željeza ili keramičkog šrapnela.

Pored navedenog, nindže su sa sobom (prema potrebi) nosili pregršt raznih oružja, od prilagođenih poljoprivrednih alata, pa sve do nagaznih mina, mačeva od trske, boksera i lukova i strijela.

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender