11. 05. 2021.
Lauš je nekada imao termoelektranu

Lauš je nekada imao termoelektranu

Lauš je nekada imao termoelektranu

Zvanično, elektrifikacija Banjaluke započela je daleke 1899. godine izgradnjom prve hidroelektrane na Vrbasu – “Delibašino selo” sa dvije turbine od 60 konjskih snaga, koju su za svoje potrebe izgradili sveštenici katoličkog samostana u Trapistima.

U ahivskoj građi zapisano je da su prve sijalice u Banjaluci zasijale 27. marta 1899. godine. Osvjetljavale su prostore i industrijske pogone – pivaru, siranu, fabrike tekstila i makarona i mlin ogromnog katoličkog samostana.

– Zahvaljujući tome samostan Marija Zvijezda sa svojim pogonima u Delibašinom selu je u noći nalikovao na grad iz bajke – obilje svjetlosti usred noći budilo je u Banjalučanima želju da se i oni koriste produktima civilizacije – zapisao je novinar Aleksandar Aco Ravlić.

Iste godine je Gradska uprava u Banjaluci počela gradnju prve mreže za rasvjetu domaćinstava i javnu rasvjetu u centru grada, skoro u isto vrijeme kada počinju elektrifikacije u najrazvijenijim evropskim državama, a osam godina prije Zagreba.

Već 1902. godine električnu rasvjetu u Banjaluci su dobile obje željezničke stanice (u gradu i Predgrađu), kao i druge službene prostorije u gradu i pojedini građani.

Hidroelektrana “Delibašino selo” je nešto kasnije, 1910. godine, povećala snagu turbina na po 300 KS i dugo vremena bila jedini snabdjevač grada električnom energijom, sve do 1922. kada je izgrađena Termoelektrana Lauš, vlasništvo Rudnika uglja.

Termoelektrana Lauš je u to vrijeme spadala među termoelektrane većeg kapaciteta u BiH sa generatorima naizmjenične struje, snage 300 i 500 kVA (proširena je 1948. godine sa dva dizel agregata snage 400 i 170 KS). Trofazna mreža naizmjeničnog napona za prenos struje iz HE Delibašino selo i TE Lauš razvijala se prvobitno za napon 3 kV, a nešto kasnije i za napon 5 kV. U isto vrijeme u Banjaluci su napravljenje prve trafo-stanice: Predgrađe, Petrićevac, Bojića Han i Kastelov ćošak.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno Vrbaske banovine čiji je Banjaluka bila administrativni centar, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine u gradu su izgrađene ukupno 22 trafo-stanice sa 177 kilometra dugom elektrodistributivnom mrežom.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1947. godine u Banjaluci se osniva “Električno preduzeće” Banjaluka kao preteča današnje “Elektrokrajine”, nakon čega se odvija intenzivna elektrifikacija grada i okolnih područja.

S obzirom da lokalni izvori el.energije (HE Delibašino selo i TE Lauš) više nisu mogli zadovoljiti narastajuće potrebe radilo se na povezivanju sa udaljenijim izvorima struje veće snage, kao što su TE Celuloza u Prijedoru (izgrađena 1952. godine) i HE Una kraj Bihaća (izgrađena 1954. godine) sa istovremenom izgradnjom dalekovoda napona 35 kV Prijedor – Banjaluka.

Krajem 1958. godine elektrodistributivna mreža na području Banjaluke priključuje se na prvu izgrađenu trafo-stanicu napona 110/35 kV u Budžaku. Izgradnja ove trafo-stanice slijedi godinu dana nakon izgradnje i puštanja u pogon HE “Jajce 1” i dvostrukog dalekovoda 110 kV Jajce-Banjaluka-Prijedor-Sisak-Zagreb, čime je banjalučka regija uključena u tadašnji jugoslovenski sistem prenosa električne energije.

(Banjaluka.net)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender