13. 05. 2021.
Đokoviću, budi pasji sin!

Đokoviću, budi pasji sin!

Đokoviću, budi pasji sin!

Sve vrijeme dok je trajao uspon na ATP listi, a pogotovo u godinama dok traje dominacija srpskog tenisera Novaka Đokovića, kao vjerna sjena prati priča o neuzvraćenoj ljubavi teniske publike prema ovom sportisti.

Đoković se pred vratima tensikih super-heroja, a to znači TOP-10, pojavio kao mršavi ali drčni talenat, koji jeste obećavao, a u početku od strane najboljih tenisera nije bio toliko ozbiljno shvaćen kao u srpskim medijima gdje je postao besmrtni sportski heroj čim je stigao na treće mjesto iza, do tada se vjerovalo, neprikosnovenih Rafe i Rodžera.

Od početka, Đoković je bio i šoumen i neskriveno se trudio da impresionira. Često je bio sklon imitiranju kolega (moglo bi se reći i da je forsirao takve gegove) pa je bio poznatiji kao Džoker (Joker – šaljivdžija) nego ozbiljni reketaš koji planira da tenisku krunu odnese zavuijek u svoj sef.

Publika ga je zapamtila takvog i u svojoj podsvijesti za njega rezervisala mjesto atraktivnog pretendenta i talentovanog komedijaša čiji će mečevi sa vanzemaljcima Rafom i Rodžerom biti zanimljivi i smiješni – i u kojima će Nole izgubiti.

Nole tako nije mislio.

Čim se uozbiljio i počeo da ore šljaku, beton i travu kao neočekivana sila, publici koja je još uvijek željela da gleda Rafu i Rodžera, to se nije svidjelo. Redale su se gren slem titule, u radnoj knjižici su poduplavani dani provedeni na prvom mjestu ATP liste, Đoković se tribinama obraćao na engleskom francuskom, italijanskom, španskom, kineskom – sve džaba.  Najveći aplauz u karijeri dobio je na Rolan Garosu – nakon poraza od Vavrinke i plačljivog obraćanja publici.

Eseji i disertacije su napisani o tome. U posljednje dvije godine, gotovo po pravilu, nakon Đokovićevih mečeva (u kojima isto tako po pravilu, pobjeđuje) novinari se utrkuju ko će prije napisati tekst pod istim naslovom.

Zašto ga publika opet nije voljela?

Đoković se i dalje, iako to skriva, pa izgleda još malo mučnije, vidljivo ljuti i nervira zato što mu ne aplaudiraju i to je ustvari greška koju on pravi. Ponekad dopusti sebi da eksplodira i krene da galami na tribine koje zdušno navijaju za protivnika oslobađajući se tako nakupljene tuge i frustracije zbog neuzvraćene ljubavi.

Zašto Novak Đoković griješi?

Baš zato što hoće da bude voljen i što ni on ni niko drugi ne vidi razlog da ne bude omiljeni živi sportista. Griješi zato što možda misli da ako si vrijedan, vedar i kulturan i ako bi te ”svaka majka za zeta poželjela”, automatski treba da te želi i publika. U sportu, u modernim gladijatorskim arenama, pa i na onoj Rod Lejver Areni, stvari ne funkcionišu tako.

Zato, Đokoviću, zajebi publiku!

Ugledaj se na drskost i aroganciju jednog Kobea Brajanta, huliganstvo jednog Erika Kantone ili na prevarantske poteze stare prznice Dijega Armanda Maradone. Svoje karijere su proveli ponašajući se prgavo i ne hajući za dupeta na tribinama, a danas su sportski heroji i mali bogovi. Opsuj, pokaži srednji prst, skini šorc, pljuni i potuci se, pokaži publici da si mangup, odrastao u Srbiji. Zemlji u kojoj živi narod koji ne žudi za tim da ga svi vole, narod koga nije ni briga što ga ne vole. Pusti ljubav, čim im pokažeš leđa, tek onda će te zavoljeti.

Njihove snove da će do kraja bezbrižnog penzionerskog života sa skupim ulaznicama gledati titanska finala Federer-Nadal, već si bacio u bezdan!

Ne može se svijetu udovoljiti dobro nam je poznato, zato oslobodi se stresa i pokaži gdje im je mjesto, bar zbog nas i naših frustracija nastalih gledanjem tog pozeraja i fenseraja crvenog tepiha i kvazi evropskog, kulturnog načina ponašanja.

Đokoviću budi pasji sin, skini šorc pokaži ponos!

(mojKantakt)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender