17. 01. 2021.
U kontejnerima u Banjaluci: “Grijeh je bacati hljeb!”

U kontejnerima u Banjaluci: “Grijeh je bacati hljeb!”

U kontejnerima u Banjaluci: “Grijeh je bacati hljeb!”

Ako mi pomogneš s ovim kolicima, možda ti ponešto i kažem o ovom mom radu po kontejnerima. Samo, nemam puno vremena. Valja obići po’ grada, rekao je sagovornik Pressa te noći oko 21 čas.

Naime, zatekli smo ga u banjalučkom naselju Nova varoš kako sa željeznom štanglom dugom nešto više od metar i u sivim rukavicama pretura po kontejneru. Nije gledao ni lijevo ni desno. Samo je vadio crne, plave i obične kese. Osvjetljavao ih je baterijskom lampom, i čim bi vidio štogod vrijedno, vješto bi derao kesu i uzetu stvar odlagao u improvizovana kolica prikačena na “Rogov” bicikl “poni”…

– Tu ide staro željezo, tu drugi metali, a tu sve što bi se moglo prodati i iskoristiti. Ako se nađe knjiga, igračaka, dobrih komada obuće, odjeće, ovoga i onoga, onda to nosim nedjeljom na banjalučku buvlju pijacu. Često za pet ili 10 maraka prodam svu robu čovjeku koji tamo prodaje, pa Jovo nanovo. Tako radim i s metalom kad ga sakupim dovoljno. Ali, i toga je sve manje. Sve više ljudi prebira po kontejnerima – otkrio je ovaj Banjalučanin.

Priznao je da iz kontejnera uzima i hranu, ali ako je zaštićena u nekoj tegli i dobro zavezana u kesi.

– Hrane kao hrane bude kad su praznici i kada ljudi ne mogu sve pojesti. A i mora se paziti. Kontejneri su puni mačaka. Prenose svašta. Ranije sam se zarazio toliko da mjesec dana nisam mogao doći sebi – uzviknuo je on.

Izmakao je čim smo ga upitali za ime i čime se bavio prije rata, a tako su se, uglavnom, ponašali i drugi bježeći od javne pažnje i objektiva foto-aparata. Ipak, negdje oko 23 časa, u naselju Obilićevo, blizu “Klasove” pekare, stao je čovjek. Prihvatio je razgovor uz poznati uslov: “Ne piši ime, ne slikaj, ne snimaj i previše ne pitaj…” I dok smo šetali Ulicom Miloša Obilića, zavirivao je u svaki kontejner, usput otkrivši da je dugogodišnji korisnik javne kuhinje banjalučkog Crvenog krsta, te da je prije rata radio u jednom preduzeću.

– Koliko je tu bilo radnika? Radilo se cijeli rat, a poslije klapna. Privatizovali firmu, pa je opljačkali i raskućili, a mi radnici završili na ulici bez penzije. Nisam vjerovao da ću ovo raditi, ali mora se. Ko će mene ovako starog i polubolesnog zaposliti. A i sam vidiš da sakupljam sve što bi moglo imati neku vrijednost, od kartona i starih novina, do limenki, gajbi… Najveća je grehota kada u kontejneru vidim hljeb. Ako ga nađem, odmah ga izbacim napolje. Neka pojedu bar ptice, jer je grijeh hljeb bacati. Ništa dobro se ne pođe narodu koji se tako ponaša prema hljebu. Ništa dobro – naveo je sagovornik Pressa.

Rekao je da “u kontejnere” ide gotovo svako jutro, te da su se kopači već odavno počeli svađati zbog prava na kontejner.

– Iako vrijedi pravilo taknuto-maknuto, ili ko prije dođe njegov kontejner, još ima onih što se raspravljaju ko je došao prvi, pa se žestoko poguraju… Tužno, ali je tako. Nas je sve više, a u kontejneru svega manje. Nekada nas je bilo oko 50, a sada nas garant ima najmanje stotinu. Uvijek se pojavi neko novi – potvrdio je ovaj Banjalučanin.

Kopaju žene i bake!

Od ljudi koji rove po kontejnerima smo prije dvije godine saznali da među njima ima osoba bez ikakvih primanja, penzionera, invalida, Roma, izbjeglica, beskućnika, pa čak i žena i baka. Uz to, posvjedočili su da to neki ne rade zbog siromaštva, već iz navike, te otkrili da je najbolje vrijeme za potragu “prije radnika ‘Čistoće’”. Ili kada restorani, pekare i tržni centri bacaju proizvode ostale iza gostiju i namirnice kojima je istekao rok trajanja.

(Press)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender