25. 01. 2021.
Hrabri istraživač otkrio granice Lauša

Hrabri istraživač otkrio granice Lauša

Hrabri istraživač otkrio granice Lauša

Vaskrsija Đuriđ (29), poznati banjalučki alpinista, speleolog i skaut, nakon što se popeo na sve veće planinske vrhove svijeta, preživio boravak u najgušćim prašumama i najsurovijim pustinjama te izronio iz najdubljeg Marijanskog rova kraj Filipina, odlučio se kockati sa sudbinom tražeći završetak naselja Lauš.

„Svi znamo da Lauš počinje kod ‘Energomonta’ a završava negdje podno Zmijanja, ali gdje tačno prestaje teritorija tog naselja, do sada su opštinske vlasti određivali samo ugrubo, uz pomoć satelita. Niko van tih proizvoljnih granica nije prelazio da traži građevinsku dozvolu, porez, ni fiskalni račun. Ulice na mapi grada iznad Lauša su presječene naglo i pravilno, odrezane kao špagete. To me oduvijek kopkalo da kređem u istraživanje. Znao sam da nekakav stepen civilizacije postoji, možda čak u neposrednoj blizini mape grada. Sad kad sam postao prevaren žirant, pa me više i ne veže ništa za ovozemaljski život, odlučio sam se na svoje najzahtjevnije putovanje i istraživanje.

Krenuo sam, normalno, Karadžođevom. Pričali su mi stari, da ako želim da nađem kraj Lauša moram da skrenem lijevo odmah poslije auto-praone sa slikom Karadžića, da onda stupim preko Podgrmečke u džinovsku i vijugastu Kosovsku ulicu. Tu sam se zadnji put pričestio, okrijepio i krenuo. Put je postajao sve strmiji, kuće sve rijeđe. Negdje na četvrtom raskršću, gdje je kiseonik postao rijeđi a pritisak viši, skrenem desno. Sa lijeve strane su bile stoljetnje šume i brda a sa desne se vidio grad iskosa, ko na dlanu. Onda skrenem lijevo i dalje pratim asfalt i sve to uzbrdo. Na novoj raskrnici upalim aparat za orijentaciju, piše „Ulica srpskih rudara“. Rekoh sebi, uh pa ja sam još, de jure, u gradu. Krenem još uzbrdo, a na novoj raskrnici počnem da se spuštam negdje. Sretnem nekog starca od nekih 120 godina. Upitam gdje sam a starac odgovori da sam u ulici Dušana i Vlade Kopanje. Pita mene dekica šta me je natjeralo u ovakvu zveku, a ja rekoh da tražim završetak Lauša. Dekica se trznu, ustuknu i pobježe niz cestu.

Nastavim dalje. Sada sam opet nekuda silazio. Već sam poderao gvozdene cipele i pojeo tri kamena hljeba. Dođoh ponovo do neke raskrsnice. Ovogo puta više nije bilo ni oznaka, ni dži-pi-esa, a ni ljudi. Odlučim se za lijevo mada misim da ne bih mnogo dublje zalutao i da sam desno. Krene gusta šuma, nepregledna brda, tek ponegdje se začuje drekavac. Zalihe u torbi mi na izmaku, počnem osjećati žeđ, korim se što sam uzeo bejbi jana flašicu o 0,25 litara a ne barem od 0,33. Tijelo počne da se grči, molim se samo za kap vode.

Već kada sam pomislio da ću odustati, čujem spasonosni žubor vode. Zadnjim atomima snage probijem šikaru i svalim se do nekog potoka. Pijem vodu a oko mene neki divlji konji neuprljani i nesputani civilizacijom, milina ih pogledati. Vidim čak i jednog sa rogom na glavi. A spusti se i noć. Odlučim da sagradim sklonište. Taman što sam ukršio nešto grana za pripalu i istjerao lisicu da se smjestim u jazbinu, kad me mlatnu teško preko leđa…
Dolazim sebi u nekakvo šarenom šatoru, ljudi oko mene prijeteći zagledaju. Prilazi mi vođa te grupe, samozvani generalni sekretar mjesne zajednice „Lauš 3“ upozna me sa kordinatorima loklalnog pododbora. Prvo me pitaše koji me mobilni operater šalje, pa onda ko iz stranke, ko iz suda, ko iz armije… Na kraju, kad su vidjeli da nisam čak ni član stranke, pitaše me zašto sam došao. Rekoh da tražim gdje je završetak Lauša. Sekretar se ućuta, pa reče da ne zna tačno, ali da će mi pozajmiti krilatog konja da odem do jednog obližnjeg brda na kojem stoluje premudri Gavrilo. On će sigurno znati.
Zahvalim se na pažnji i odmah se strovalim od umora na konja.

Ujutro smo letjeli ko zna koliko dok me nije spustio na vrh Piskavice. Tamo premudri Garvilo u svili, brada do zemlje, taman hrani patku mrkvom. Kažem da su me poslali iz MZ Lauš 3 da pitam nešto. Veli starac da pitam šta god želim, da li me zanima kako je nestala Atlantida, gdje je kovčeg Starog Zavjeta ili što Štimca stalno zovu u košarkašku reprezentaciju kad prave širi spisak? Rekoh da me zanima gdje završava Lauš. Starcu se lice promijeni. Pogleda u spise i kugle pa reče da završava podno autobuske stanice u Golešima, gdje mudri ljudi pred zadrugom čekaju smrt ispijući kliparu na teku i da se gubim sa njegovog posjeda.

Patka gaknu, konj me nabaci zubima na sebe pa me preveze preko sedam brda i gora i spusti, kraj neke ceste, pa zanjišti i nestade u oblacima. Šta ću ustanem, otresem sa sebe prašinu i krenem niz put. Idem tako idem, kad naiđoh na tablu „Ulica dr Jovana Raškovića“ zapišta i dži-pi-es.
Vratio sam se, uh dobro je.“

(Danijel Mihić/dacomh.wordpress.com)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender