Kako je jedan BMX nestao sa Jugoslavijom

Išli su kroz dugačak hodnik na čijem kraju su se nalazila vrata. Bilo je mračno.

Radnik je otvorio vrata slabo osvijetljene prostorije. Odnekud su ga izvukli. U skladištu prodavnice kraj magistrale, kao što se vrhovnom komandantu oružanih snaga jedne zemlje pokazuje najnovije super-moćno oružje, predstavljen mu je u najlonu zapakovan nov BMX u dijelovima.

Porodica i trgovac su pogledali u njega sa uzdignutim obrvama i osmijehom očekivanja. U oblaku iznad glava stajalo je pitanje: „Jel’ to to?”

Sa lica namrštenog dječaka stigao je smušen i mrzovoljan odgovor: „Neću taj.“

(Isti ritual ponavljao se i kasnije, kad su mu nešto kupovali, sve dok nije „stasao“ da sam ide u potragu za patikama ili jaknom koje bi zadovoljile njegovu ideju o bojama i obliku – roditelji kao roditelji, bila im je važna samo funkcionalnost predmeta)

Problem sa BMX-om bio je estetske prirode – bio je crne boje, sa metalik-srebrenastim dijelovima, a imao je i blatobrane. On je zamišljao – na televiziji, i na ulici, kod srećnih drugova koji su ga već posjedovali viđao –  crvene i plave, sa gumama iste boje.

Neostvaren dječiji ideal, crveno-plavi BMX sa spužvama na „rami“ i bez blatobrana. Jer blatobrana se gadio kao i majica sa kragnama, somotnih hlača, ili margarina u sendviču sa salamom.

Anegdotu je prepričavao kao smiješnu priču, kajući se u sebi, što je onog dana u prodavnici, neodlučno gledao u njega kao u mladu koju su mu doveli na „viđenje“. „Poniji“ su bili popularna utjeha, a kada je došlo vrijeme „mountain-bike“ bicikla, to više nije bilo ni važno.

Odluka iz zamračene prostorije neke prodavnice u Slavoniji, ispostaviće se, bila je krajnje nepromišljena, i da je bila drugačija, mogla je donijeti radosti i njemu i njegovima i biti dobar materijal za hvaljenje, nešto kasnije, kada su se još neki predmeti, granice, kuće, gradovi i drugovi, pomjerili i promijenili.

Kasnije će vidjeti, u još nekoliko prilika koje su se ukazale, da se poslušnost umišljenim romantičnim slikama u glavi, u stvarnosti skupo plaća. Ne novcem, već kajanjima i preispitivanjem.  Danas – BMX ima svoj muzej na internetu: bmxmuseum.com, a „Rogov“ model se na „Piku“ može kupiti za samo 30 KM.

Tad, u tom usputnom salonu dvotočkaša, taj skupi bicikl bio bi kupljen i otplaćivan na rate, a plaćena bi bila samo jedna. Da je pametno pazaren bio bi spakovan u „stojadina“ koji je vozio pravo na ljetovanje kod babe i djeda, na put sa kojeg, već te iste godine, nije moglo biti bezbjednog povratka u Hrvatsku.

Što znači da novootcijepljena država, tj. neko preduzeće sa njene teritorije, uskoro nije ni moglo tražiti da se plate rate za bicikl. Za neplaćene rate i deviznu štednju u ratnom stanju više nikog nije bilo briga.

Dobio bi ga džaba.

(mojKontakt/Ž. Svitlica)