23. 11. 2020.
Igor Radojičić: Kako da se Banjaluka razvija i da ostane grad mladosti i zelenila

Igor Radojičić: Kako da se Banjaluka razvija i da ostane grad mladosti i zelenila

Igor Radojičić: Kako da se Banjaluka razvija i da ostane grad mladosti i zelenila

– Ja sam stari “zvezdaš” bez obzira na to što je Milorad Dodik “partizanovac.”

– Mislim da je najveće umijeće u politici povući se kada si dosadio narodu.

– U Banjaluci sam rođen i odrastao, ali se po očevoj liniji izjašnjavam kao Crnogorac .

– U politici malo ko hoće sam da se pomjeri da neko prođe pored njega.

U opširnom razgovoru za Kontakt radio, Igor Radojičić, poslanik u NSRS i kandidat koalicije SNSD-DNS-SP za gradonačelnika Banjaluke na lokalnim izborima u BiH zakazanim za oktobar, priča o svemu pomalo, a najviše o Banjaluci i onome što je bila, što jeste, i što bi možda mogla da bude.

(Ne)namjerno smo se dotakli i politike, a Igor Radojičić je odmah na početku odlučio da razjasni i jednu stvar političko-lične prirode: da li je on Crnogorac?

– Jedna od tema koja se nameće je pitanje odakle sam ja. Ja sam rođen u Banjaluci i tu sam od rođenja, i u ratu i u miru. Tu sam se i školovao. Moj otac je rođen u Crnoj Gori na Čevu, u Banjaluci se oženio i ostao. Pitaju se ljudi često da li je bio oficir ili učitelj, jer to su dvije dežurne profesije iz onog vremena po kojima se pretpostavlja da je neko putovao ili se doselio. Bio je učitelj i sada je u penziji. Majka je iz Šušnjara, iz velike porodica, Babić . Ja se po očevoj liniji izjašnjavam kao Crnogorac i ne vidim da je to neka bitna tema u kampanji, ali vidim da je to jedna od tema od koje se pokušava nešto napraviti, više politički, ili na neki način nanijeti neku štetu kandidatu, nego nešto drugo. Lično ne mislim da to nije nešto relevantno što bi trebalo odlučivati o kvalitetu kandidata.

Šta mislite o tome što vas i neki i danas svrstavaju u mlade političare?

Nije to normalno uopšte u našim godinama. To je vjerovatno zato što ima puno političkih lidera koji traju jako dugo. Čak bih rekao, nakon svakih izbora sve je manje onih iz srednje generacije koji ostanu u igri. Nekako, jedna generacija glavnih lidera dosta dugo traje, a postoji, čini mi se, generacijska rupa u ovim srednjim godinama. Ne znam da li je to zbog rata, prohodnosti kroz političke partije, ili su se kroz razne izborne cikluse ljudi izgubili, ali primjećuje se velika generacijska pukotina između onih koji su “glavni igrači” i neke nove generacije za koju bi se moglo reći da tek dolazi. Nekoliko imena za koja smo mogli reći da su prirodna, da su tu, ili su nestala ili skoro nestaju. Dolazi neka mlađa generacija, koja je u tridesetim godinama i koja je tek nova u politici, tako da je čudna situacija kada neko kaže da sam ja mlad. Ja sam bio najmlađi u našem klubu poslanika kada sam bio izabran za predsjednika Narodne skupštine, tako da nije normalno kada me u ovim godinama smatraju mladim na političkoj sceni. Moja želja i ideja je da se u ovom izbornom ciklusu i kroz listu SNSD-a za odbornike profilišu još neka imena koja će biti u stanju da nose političku scenu narednih godina. U bilo kojoj firmi, ili na fakultetu gdje sam radio, potrebno je proizvesti asistenta, tako i u politici svi mi imamo svoj rok trajanja. Mislim da je najveće umijeće u politici povući se kada si dosadio narodu. Moramo proizvesti i promovisati ljude koji će doći iza nas da vode politiku, partiju, državu.

Dok sam bio predsjednik Narodne skupštine moj kabinet je bio mlad po sastavu. Htio sam da ti ljudi oko mene, ne samo budu agilniji nego i da budu ti koji će ostati i biti nešto više od saradnika u kabinetu. Nekad napravite grešku, a nekad dobru procjenu. Meni je žao što iz nekih finih poslaničkih redova, iz generacije 2006. ili 2010, gotovo niko nije ostao u visokoj politici iz srednje generacije SNSD-a. Tada smo imali pet, šest ljudi iz te mlađe-srednje generacije koji su iz nekih svojih razloga otišli svojim putevima. Neki su otišli da se bave nekim drugim poslovima, neki nisu uspijevali. Prelaz sa mlade na srednju generaciju je problematičan jer moraš da se probiješ kroz strukturu starijih u politici, a malo ko hoće sam da se pomjeri da neko prođe pored njega. To je taj trenutak kada treba da uhavtiš korak, ili te neće pustiti dalje, tako da ima određen broj ljudi koji se nisu probili kroz partijsku strukturu i danas ih više nema. Žao mi je tih ljudi koji su bili odlični mladi poslanici, gotovo niko nije više u visokoj politici, a imali su potencijal. Sada dolaze neki drugi ljudi, a nama je sada nosilac liste za skupštinu grada Banjaluke dr Srđan Amidžić koji je narodni poslanik. Na prošlim izborima ostvario je sjajan rezultat u gradu, docent je na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci. Na ovoj listi je i dr Stanislav Palija koji je mlad ljekar, kandidat za odbornika, zatim dr Bojan Glamočanin koji ima svoju stomatološku ambulantu. Nisu samo doktori, zanimljivo je da je tu i jedan mlad momak koji je dogurao do sedmog ciklusa “Pinkovih zvezda”, Dalibor Ćup. Tako da ima različitih zanimanja i profila ljudi kojima treba dati šansu.

Banja Luka je kroz istoriju prošla kroz različite, uvijek burne periode, u kojem je mijenjala nazive škola, naselja, ulica. Kakve tragove istorija ostavlja na licu grada?

Ovdje se svakih par decenija istorija opet piše i mijenjaju se nazivi ulica, škola, javnih ustanova. Samo u posljednjih 120-130 godina kroz Banjaluku je prošlo bar sedam država, i u svakoj od tih država su se pisale knjige i mijenjali nazivi. Od 1878. pa do danas je bilo toliko promjena a bilo je tu i naših procesa, ali i vjetrova sa strane. Do 1878. ovo je Turska carevina, onda je međunarodnim sporazumom predata Austriji na upravljanje do Prvog svjetskog rata. Onda stiže kraljevina SHS, zatim fašistička Nezavisna država Hrvatska nekoliko godina, onda SFR Jugoslavija i sada Republika Srpska u dejtonskoj Bosni i Hercegovini. To su velike sistemske promjene sa potpuno drugačijom interpretacijom događaja u današnjim udžbenicima, nego što smo mi učili. Nažalost, sve je toliko nestalno u ocjeni krupnih događaja, i ono što se nekada ocjenjivalo pozitivno sada je dovedeno pod pitanje i obratno. Izgleda da smo na takvoj vjetrometini na kojoj se moramo naviknuti na nestalnost. Neki ljudi kažu da ovdje ne treba uspostavljati sistem jer se svakih par decenija naglavačke sve okrene, ali ne bih se složio sa tim da ne treba ulagati trud iako se stalno događaju velike promjene.

Koji su to ključni momenti u novijoj istoriji grada koji su odredili njegov pravac i razvoj?

Mislim da ovaj grad ima tri prelomna momenta. Prvi je zemljotres 1969. nakon koga se mnogo toga arhitektonski i građevinski promijenilo. Zemljotres je uništio jedan dio grada pa sada Banjaluka ima nove obrise i potpuno nove blokove od Borika pa do drugih naselja.

Drugi ključan momenat je bio rat od 1991-1995 godine u kome je došlo do velikih migracija, samim tim i naseljavanja nekih novih dijelova grada, stvaranjem novih naselja. Pogledajte broj djece u školama danas. Većina gradskih urbanih škola ima sve manje upisanih, a nekoliko područja koje su ljudi naseljavali većinom poslije rata ima mnogo više upisanih u škole. Ta naselja su npr. Šargovac, Motike, Kuljani, Zalužani, gdje su ljudi doseljavali i pravili kuće. To je jedna nagla istorijska promjena koju je grad doživio i došlo je do promjene u izgledu, komunalijama i ostalo. Treća promjena je što je Banjaluka postala glavni grad Republike Srpske, de fakto ona funkcioniše kao glavni administrativni, kulturni, ekonomski i trgovinski centar. Dobila je od neke 2000. godine administraciju i sve ono što je prati. Ne samo Vladu, Palatu predsjednika, Narodnu skupštinu, već i sudstvo, niz agencija, zavoda i uprava. Klinički centar je sada republička referentna ustanova. To je treći ključni momenat za razvoj grada. Sada je vrijeme da se iz te administrativne faze pređe u narednu fazu, u jednu otvorenu, razvijenu Banjaluku u kojoj ćemo sve više razmišljati o ekonomiji, turizmu, ugostiteljstvu i sportu. Grad je imao dvije urbane legende: djevojke “7 na 1”, i imidž grada zelenila. Urbana gradnja je eksplodirala u jednom momentu poslije rata i dovela nas je do pitanja da li parkovi nestaju. Sada Banjaluka miriše na lipu i to je jedan od ukusa Banjaluke. Svaki novi blok koji nastaje trebalo bi da ima takv imidž.

Šta učiniti povodom toga?

Banjaluka mora biti i grad mladih, ne smije da bude velika spavaonica. Tu su jedan državni i nekoliko privatnih fakulteta, veliki broj srednjoškolaca i osnovnoškolaca – desetine hiljada mladih. Grad ne smije da bude samo puki administrativni centar . Ako odete u Brisel vidjećete da je to jedan birokratski Mordor, da tako kažem, u kojem ima mnogo administracije, ali ne možete da ga shvatite kao jedan vitalan grad u kome se dešava nešto sa mladima. Banja Luka ne treba da bude samo administrativni centar, nego mora da živi, da živi na Vrbasu, na svojim trgovima, da planski pristupi onome što su sad njeni parkovi i trgovi umjesto mnogo spontanih stvari koje su se dešavale, a možda nekih i loših, u proteklih 20-ak godina. Zato sam govorio o uvođenju pozicije glavnog gradskog arhitekte ili pejzažnog arhitekte kao dodatka. Ako odete u Beč, Pariz, ili neki veliki grad vidite da je tamo prije 200 godina bilo ljudi koji su zamislili pravce razvoja grada i danas ti gradovi imaju te obrise. Grad Banjaluka nakon što je postao republički centar, što ranije nije bio, treba ponovo da postavi obrise grada. Gdje su trgovi? Policentričan razvoj – šta je Starčevica? Šta je Lauš? Šta je Lazarevo? Kako da se dalje urbanistički širimo ? Šta je sa Kuljanima, Zalužanima, Šargovcem i ostalim nasljima? Kako njih prati infrastruktura, od škole i vrtića pa do komunalnih pitanja.

Treba nam makro planiranje koje neće ići samo za jedan mandat već za duži period u kojem će arhitekte reći gdje su novi parkovi. Mi imamo dva parka, a ostalo su neke zelene površine. Hajte da osmislimo na cijelom prostoru grada kako da se dalje razvijamo u dužem vremenskom periodu, ali i da grad zadrži taj imidž grada mladih, grada zelenila i otvorenog grada. Bojim se da nam se, kao rezultat političkih procesa i rata koji smo imali, ne desi zatvaranje, jer smo sumnjičavi. Ako dolazi investitor iz Engleske – šta on hoće? Iz Njemačke – šta on hoće? Sumnjičavi smo prema svemu uključujući i domaće investitore. Grad mora biti jako otvoren i prema svom okruženju i dalje, a zadržati neke svije tradicionalne odrednice kao što su mladost i zelenilo.

Mnogi misle da Banja Luka ima najstrože zakone o radnom vremenu ugostiteljskih objekata, i u 22 ili 23 časa djeluje da je poprilično “mrtav” grad, što je u koliziji sa pričom o ”gradu mladih”. Slažete li se?

Dobrim dijelom bih se složio. U jednom momentu, opet više spontano nego organizovano prema Banjaluci se dolazilo iz komšilula jer smo povoljniji sa cijenama i imamo ugostiteljsku ponudu, klubove, neku vrstu turizma, grad je lijep itd. Tome treba pristupiti organizovano i jedna od ideja kojoj planiramo pristupiti već u novembru je da se na jedan organizovan način uz pomoć TOBL i ugostitelja dovedu gosti iz Slovenije, Hrvatske i drugih mjesta i da idemo na promociju onoga što imamo. Neće turista ovde biti sedam dana, ali dolaziće vikendom, dolaziće tokom praznika ili u drugim prilikama gdje se može ponuditi i gastronomska i turistička ponuda, zelenilo, kulturni sadržaji i ostalo. Naravno, ljudi iz Hrvatske ovde dođu u kupovinu ako je jeftinija roba. Sve to treba ukombinovati. Ne bih da ulazim u detalje oko toga, ali već smo u razgovorima sa nekim ljudima u Sloveniji na koji način to da uradimo i da na organizovan način ovde dovedemo više turista, pogotovo mladih. A to je vezano za ovo o čemu govorimo, za ugostiteljske objekte, kulturni i zabavni sadržaj . Tokom ljeta dosta toga se dešava, svake sedmice ima nešto. Pitanje je kupovne moći koliko ljudi mogu da učestvuju u svemu tome i pitanje je da to ne bude samo domaće tržište već da ljudi dolaze sa strane. Ako je Demofest tu, ako je to već brend, ako se iz cijele regije ljudi takmiče da uđu u takmičarski program Demofesta, treba nam i publika koja će doći iz regije i koja će od toga da napravi događaj kao što je Egzit ili drugi slični događaji. I da takvih događaja bude više, a i da vidimo kako bi se moglo organizovati fleksibilno radno vrijeme i sadržaji za ugostiteljske objekte.

Od kako sam se zabavio sa gradskim odborom SNSD u Banjaluci razgovaram sa našim udruženjima ugostitelja u gradu o zimskim baštama. Potpuno je glupo da zimi, ako hoćete da vam radi bašta u objektu, za svaki dan ste maltene morali tražiti posebnu dozvolu. Zbog čega? Ili oko stila bašti – tenda je ovakva, ili onakva.

Grad treba da bude lijep. Trebalo bi da se završi ovaj dio Gospodske koji ide prema Narodnom pozorištu jer je svojevremeno rađeno popločavanje Gospodske i stalo je tamo na ulazu u Parkić . Taj dio treba da se uredi jer su bašte u jednom od nafrekventnijih dijelova grada, i da se dogovoru sa vlasnicima, urbanistički i arhitektonski precizno isplanira šta je to lijepo, i da to funkcioniše sa manje birokratskih barijera.

Koliko imate vremena da se posvetite kulturnim i sportskim sadržajima i da li ima nešto što vam u Banjaluci nedostaje?

Ja se trudim da posjećujem različite kulturne događaje i to nema veze sa ovom ili onom funkcijom i sa ovim ili onim poslom, ili političkom dužnošću. Nedavno sam bio na koncertu na Akvani, a volim otići i negdje drugdje van Banjaluke pogledati ili poslušati nešto čega ovdje nema. Za mene postoji dobra i loša muzika i ne robujem „pravcima“. Tako da odem, od Cecinog koncerta na Ušću do opere u Viminacijumu kada je bila proslava Konstantinovog edikta.

Volim šarolik spektar događaj i volim kad ih ima u Banjaluci. Pomenuo sam i Demofest koji predstavlja nešto dobro za Banjaluku. Prošle godine ili godinu ranije počeli su “Dani piva” kao nešto što je regionalna tema koja se vrti. Tu su i razne druge manifestacije. Redovan sam posjetilac Teatar festa, a dobro je da imamo i druge scene kao što je GP “Jazavac” gdje vidim da su predstave jako posjećene jer je to jedna druga vrsta scene za razliku od nacionalnog teatra. Postoji i Studenstko pozorište kojem smo pomogli i sa republičkog i sa opštinskog nivoa da adaptira onaj prostor u podrumu u Gospodskoj ulici. Postoje različite scene za različitu vrstu publike.

Banja Luka ima Akademiju umjetnosti na kojoj je puno mladih ljudi i mislim da se iz tog kreativnog potencijala može iskoristiti nešto kada je riječ o ukupnom urbanističkom i arhitektonskom uređenju grada. Mi smo još 2006. ili 2007. godine u NSRS potpisali sporazum sa Akademijom i u atrijumu NSRS je već godinama stalna postavka studenata i profesora Akademije umjetnosti, koja se mijenja svakih par mjeseci. To je obogatilo taj prostor, a studentima i profesorima dalo priliku za izlaganje. Postoji mnogo mogućnosti da se iskoristi taj kreativni potencijal koji grad ima.

Banjalučka filharmonija je odlična ideja. Oni su ustvari udruženje građana i od momenta kada su to započeli ja sam ih nastojao podržati. Naravno, uvijek je pitanje finansija. Ali epicentar dešavanja te vrste kao što su “Banjalučanke”, kao što je Filharmonija i neki drugi, može i treba da bude Banski dvor. Za neke druge događaje, postoje i drugi prostori – npr. u dvorani u Obilićevu gdje je “Jazavac” već našao svoju kuću . Znači postoji prostor, od nacionalnih kulturnih institucija pa do ovih alternativnih, studentskih ili drugih prostora ili događaja u gradu. Grad negdje može da pomogne samo prostorom, a negdje može da pomogne samo i finansijski iako to nije presudno, ali barem da prepozna ideje kojih ustvari ima dosta i da im da mogućnost da se pokažu u gradu.

Banjaluka je važila za grad sporta, a sada baš i nije. Čini se da je previše onih koji žele da budu na gradskim jaslama, a da grad to ne može podnijeti. Kako riješiti taj problem?

Jedna stvar je rekreativni, a druga stvar je reprezentativni sport . Ja sam od ljudi iz “Savjeta za sport” koji smo formirali pri gradskoj organizaciji SNSD dobio vrlo interesantne podatke . Broj registrovanih klubova je rapidno rastao u proteklim godinama i uglavnom se pojavljuju sa molbama i zahtjevima da ih neko finansijski podrži, da li republika, da li opština. Neizdrživo je da opštinski budžet finansira nekoliko desetina klubova. Pitanje je izbora događaja koji su od interesa za grad i republiku, a koje grad treba da finansira i opredjeljenja šta se konkretno, kada je riječ o sportovima i klubovima, finansira. Vodio sam sa ljudima iz sporta debatu o tome da li finasirati individualni sport. Banjaluka u ovom momentu za Rio 2016 ima jednog kajakaša, imamo jednog plivača i nisam siguran da imamo trećeg sportistu, i to je to. U kolektivnim sportovima nemamo nikoga iz Banjaluke kao što smo nekada imali rukometaše. Dakle, to jesu neki ljudi kojima grad u svakom slučaju treba da pruži podršku

Kada je riječ o kolektivnim sportovima u posljednje tri godine sam nekako najviše komunicirao sa Rukometnim klubom “Borac” i jako mi je žao što je ova sezona ovako završila . Okupila se jedna ekipa koja je neke finansijske probleme koje je “Borac” imao uspjela da premosti i finansije u određenom momentu u prošloj sezoni nisu više predstavljale dominantan problem u RK “Borac.” Nažalost, titula nije osvojena u BiH, a nije se ostvario neki naročit rezultat na evropskoj sceni a sada treba ponovo počinjati ispočetka. Tu možda postoji najveći potencijal i tradicija, a sajajan posao, iako nisu u fokusu, rade i odbojkašice “Inove.”

Oni su u drugom, trećem planu, a sopstvenim snagama probili su se do šampionske titule u BiH. Najviše se razgovara o “FK Borac”. Problem ne samo tog kluba nego i drugih, a ja sam to 5 godina govorio i u NSRS, jeste da se mora donijeti novi Zakon o sportu koji će riješiti statusno pitanje klubova. Sada su klubovi udruženja građana i onda dođe jedna, druga, treća uprava, pravi se neki finansijski rezultat ili gubitak i poslije je odgovoran grad ili republika. Neki klubovi kao “Inova” nisu na tom drumu. Neki poput “Borca” imaju taj naslijeđen problem miliona KM dugovanja, česte promjene uprava . Zakon o sportu bi morao da riješi status šta su privatni klubovi, šta su opštinski ili republički, ili akcionarska društva i onda kada imate čiste vlasničke odnose da se zna ko je za šta odgovoran. Ovako neko napravi gubitak od jedan, dva miliona, pošto je UG, uprava ode, dođe nova i obrati se gradu ili republici da rješava neki ogroman finansijski problem. Ali kada je riječ o kolektivnom sportu, ja bih volio da vidim RK “Borac” na putu stare slave. Vidjeli smo kada je bilo juniorsko EP u rukometu da je dvorana Borik bila puna i da je grad gladan toga. Ja se kao dijete sjećam EP u košarci za žene i to je reprezentativni događaj koji je meni ostao u sjećanju. “Mladi Krajišnik” je tad imao sjajne rezultate.

Treba promijeniti prioritete i pomoći i one koji će Banjaluku predstavljati na Olimpijadi jer to nije mala stvar, a u kolektivnom sportu vidjeti ko ima potencijal za rezultate i podržati ga sa gradskog nivoa.

Tri blic pitanja za kraj: Za koga navijate? Koji vam je omiljeni bend? Ko će biti pobjednik EP u fudbalu?

Ako je riječ o fudbalu ja sam stari zvezdaš bez obzira na to što je Milorad Dodik partizanovac.

Što se tiče EP u fudbalu, godinama sam navijao za Holanđane koji ove godine ne igraju. Italijani pobjeđuju minimalnim rezultatom, ili neriješeno i onda dođu do kraja i osvoje prvenstvo .

Od onoga što smo vidjeli u prvom krugu, možda su Francuzi pokazali dosta, Portugalci su podbacili, a ja više volim tu vrstu fudbala nego tvrdi fudbal.

Kada je riječ o bendovima…ja sam jednom na neki način bio domaćin bendu “Leb i Sol” kada su gostovali u Banjaluci i bio je jako fin koncert. Od ovih novih bendova koji se pojavljuju meni je “Leksington” vrlo interesantan, a spomenimo i naše stare grupe, kao što su “Bijelo dugme” i ostale.

Šta mislite o muzici na Kontakt radiju?

Navikao sam da je radio uvijek uključen i da se čuje u pozadini, bilo u kući ili kancelariji. Sada je to najčešće Kontakt, zato što ima domaću muziku, tako se nadam da ga nećete pokvariti ovim političkim temama.

(mojKontakt)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender