01. 12. 2020.
Art dvorište u Banjaluci – kultura kulturi

Art dvorište u Banjaluci – kultura kulturi

Art dvorište u Banjaluci – kultura kulturi

Zamislimo mjesto u našem gradu, gdje se ponedeljkom drže predavanje afirmisanih, pozitivno nastrojenih umjetnika, naučnika, profesora, utorkom održavaju humanitarni turniri u društvenim igrama, srijedom apsolventi književnosti i drugi mladi talentovani ljudi čitaju neobjavljene radove, četvrtkom ljubitelji sedme umjetnosti puštaju kvalitetne filmove svih žanrova, petkom polaznici muzičkih škola i akademije sviraju klasiku, a subotom domaći, iz cijele regije, autorizovani bendovi te u kojem nedjeljom izlažu slike mladi slikari (izložbe traju narednih sedam dana).

I tako svake nedelje, svakog mjeseca i svake godine. Tokom dana muziku puštaju konobari po brižljivoj preporuci stručnih lica – profesora. U eventualnoj pauzi tokom raspusta ili iz nekih drugih razloga, prostor se obogati reprodukcijama (ako ništa pa i onim na kartonu odštampanih) vrhunskih slikara.

Zašto mi, građani grada od 200.000 stanovnika, lociranog na 560 kilometara (390 km vazdušnom linijom) od jedne recimo Venecije i to u vrijeme kada se već uveliko planira ekspedicija na Mars, moramo ovako jednostavan, rentabilan, kulturan prostor za čije revitalizovanje ne bi koštalo više od uređenja prosječnog banjalučkog kafića iz parkića (a zarađivao bi toliko da bi sam sebe otplatio za sezonu, maksimalno dvije) da zamišljamo, da o njemu maštamo i vrtimo glavom govoreći „jeste to nam treba, to svaka selendra u Dalmaciji ima, trgić sa štafelajima, gdje se vrte nekakva kola, pjevaju nekakve klape, gdje se duša odmori od vulgarnog materijalzima i prevulgarnog politikanstva svega i svačega“ i da se snebivamo i pitamo ko će to pokrenuti? Šta misle naši kulturni radnici, njih par stotina, kada daju intervjue u kojem sumorno zaključe kako je BL crna kulturna rupa i nas par hiljada, koji taj tekst „šerujemo“ i dopišemo kako se eto i mi potpuno slažemo? Koga i šta više čekamo?

Za nadležne za kuluturu u Banjaluci nema se para, ali nema se baš nešto ni volje. Za umjetnike u Banjaluci nema se para, ali nema se baš nešto ni volje.
Program za djecu i mlade na javnim servisima je čisto onako „eto imamo i to“. Veliki i rijetki pozitivni iskorak u promivisanju kulturnih dešavanja, predstavljanje umjetnika i „puštanje“ kvalitetnih svirki je svakako RTRS Plus.

Zašto se nema volje? Zašto se na kulturi najviše štedi, pa se mnogi divni festivali gase? Šta dobijamo sa pristupop „ma joj kakva kultura, imamo mi i većih problema“?

Ali mi nemamo većih, nekultura (uz koju, kao i uz svakog drugog primitivca neraskidivo idu i nesavjesnost i bezosjećajno tupilo te naslađivanje vulgarnom prizemnošću) našeg naroda je naš najveći problem.

Zašto je toliko našeg svijeta nekuluturno, zašto su toliko presiromašnih viđenja uskraćenih i za najosnovnije crtice iz onoga što se zove opšta kultura? Da li su za sve krive učiteljice i nastavnici? Oni isti što moraju davati petice iz muzičkog, likovnog, fizičkog i vjeronauke i samim tim trpiti anarhiju u kojoj djeca ne nauče mnogo toga o kulturi? Roditelji koji se bore za goli opstanak?

Da, neko će reći kako u Banskom „uvijek ima nekakav kulturni sadržaj (ali ljudi ih slabo posjećuju)“ i on ga svakako ima (da li tek toliko da ga eto ima kao u medijskim javnim servisima djece i omladine, ne znam nisam kompetentan) ali kako očekivati od prosječnog čovjeka koji je nakon punoljetstva tri puta čuo zvuk klavira dok je šaltajući kanale nailazio na nekakve dane žalosti da ide pod svjetla reflektora i da sluša Šopena a kamo li kakvog manje poznatog pijanistu?

Ima dosta aktivnosti i u „Domu omladine“ i to svakako treba održavati i dalje, kamo sreće da se kulutrne i društvene aktivnosti u budućnosti decentralizuju i prošire po mjesnim zajednicama, ali kultura u užem smislu riječi ipak mora biti vođena od strane stručnih lica u prostoru koji je odavno predviđen za to.

Kultura Banskog mora izaći da izvinete, na ulicu, na trotoar, (ne bukvalno i ne kao prostitutka, već kao zabrinuta majka da pozove svoju zalutalu djecu) da bi neke, kulturi preodređene mlade duše, iz susjednog kafića dovele da čuju, za početak Bob Dilana ili šta znam koga. Da čuju nešto drugačije, da vide nešto drugačije, da pročitaju nešto drugačije, da okuse i pomiriše nešto drugačije, pa tek onda kad dođu kući i razmisle, možda će početi razmišljati, drugačije, šire, dublje i bolje i na takav način oplemeniti sebe, svoju porodicu a što da ne malo otkraviti i komšiluk u ulazu.

Takvu promjenu, takav preobražaj, ne može donijeti ni jedan politički program, ni jedna stranka pa da je od samih prosvjetitelja, naučnika i umjetnika sazdana. Takvu promjenu mogu samo donijeti sport, obrozavanje i kultura. Zašto se to ne dešava?

Ako postoje ljudi u vlasti (a vjerujem da postoje) kojima je stalo da njihov narod bude prosvećeniji i bolji, jer od naroda i oni direktno zavise i ako već nemaju gdje drugo udomiti nekog svog jarana koji im kupi glasove ili okreće predizbornu prasad besplatno pa ih postavlja i na ključne pozicije kulture, obrazovanja i sporta, onda barem neka otključaju ono malo (od mnogo) neiskorisštenog prostora u Banskom gdje je neka bila nekakva kafanska rupčaga, da se adaptira i da se preostali izgnanici kulture u Banjaluci okupe ponekad i uživaju u nečem kvalitetnijem od svakodnevnih pomija kojima su zagušeni. Ako nemaju 20, 30 hiljada maraka koliko vjerovatno minimalno treba, neka puste ljude da pišu kakve projekta za to će se naći novac, (a kome više govoriti da građani koji plaćaju porez imaju i potpuno pravo na tako nešto) jer to je epicentar, srce cirkulacije ovog grada.

Sada se konačno kockice poklapaju, dolazi ipak do nekakvih promejena, ako ništa biće novi gradonačelnik u oktobru i konačno novi direktor Banskog u martu sljedeće godine. Ma koji direktor bio (makar se nakon izbora krstili ponovo i lijevom i desnom rukom od čuđenja), ljudi od kulture imaju sva moguća prava da pokrenu inicijativu za revitalizacijom barem dijelića Banskog u smislu pokretanja nekakvog kulturnog kluba ili kulutrne zone (od koje će Banski prvi imati najviše i finansijske koristi, ako odmah po inerciji počnu kukaki kako se nema para), čiji bi sadržaj uređivali profesori akademija zajedno sa svojim studentima. Šta je tu loše i šta je tu nemoguće? Ništa.

Da bi budući najodgovorniji ljudi grada i kulture u njoj, imali sa kim da se oko toga dogovaraju, prije svega moraju se okupiti ljudi iz kulture, prosvjete, novinarstva, nekoliko pravnika i drugih uglednih građana u kakav forum na kojem bi dogovorili strategiju oko tog pitanja. Tako nešto se može uraditi i preko društvenih mreža odmah, ali bolje da se ljudi ipak skupe, ako ništa negdje na Kastelu pa da se ispričaju. Za datum održavanja takvog druženja, može se uzeti prva nedjelja nakon izbora, 9.10.2016. u 17.00. Naravno da se ne bi mogli dovesti ni u kakvu vezu sa ičijom politikom a početkom oktobra još je lijepo vrijeme, nekad i prelijepo.

Dakle, sve je na poštenim i dobronamjernim, kulturnim i normalnim ljudima, koliko će ih se odazvati ovoj ideji i kako će se civilizacijski i drugarski organizovati u cilju unapređenja, ponavljam isključivo kulturnih prilika u našem gradu, od čije kvalitete zavise i kvalitet našeg uopšte kulturnog življenja i opstanka.

(Danijel Mihić/dacomh.wordpress.com)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender