20. 10. 2020.
Da li jaslice podstiču druželjubivost ili izazivaju stres?

Da li jaslice podstiču druželjubivost ili izazivaju stres?

Da li jaslice podstiču druželjubivost ili izazivaju stres?

Kad riješite da se vratite na posao, jedna od najtežih odluka koju ćete donijeti biće izbor vrtića za vaše dijete. Naslovi u novinama upozoravaju da bebe koje idu u jaslice doživljavaju preveliki stres, što samo povećava roditeljsko kajanje, mada roditelji koji rade često nemaju drugog izbora. S druge strane, neće vas napuštati ni utisak da je za djetetov socijalni razvoj važno da se igra s drugom djecom, što bi značilo da jaslice imaju i dobru stranu.

Kortizol je hormon koji se luči u toku uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, ali kad je osoba pod stresom, ispušta se u ogromnim količinama. U nekoliko ispitivanja ustanovljeno je da djeca koja idu u vrtić onim danima kad su tamo imaju po podne viši nivo kortizola nego kad dan provedu kod kuće s roditeljima (isti obrazac primjetan je i kod odraslih koji obavljaju izrazito stresan posao). Na primjer, ispitivanje mališana starih između 18 mjeseci i tri godine pokazalo je da im je popodnevni nivo kortizola jedan i po put viši onim danima kad pohađaju vrtić, bez obzira na to što su ušli u ustanove za koje važi da djeci pružaju najkvalitetniju brigu.

djeca-igra-4

Dakle, da li je stres nužna posljedica razdvajanja od roditelja? Kako bi ovo ispitala, Andrea Detling sa Švajcarskog federalnog institu­ta­ za tehnologiju poredila je tri grupe trogodišnjaka i četvorogodišnjaka: one koji su provodili u jaslicama blizu četrdeset sati nedjeljno, one koje je približno isto toliko vremena neko čuvao i one koji su bili s roditeljima. Iako malo po obimu, budući da je u svakoj grupi bilo svega 20 mališana, ispitivanje je pokazalo da odvajanje od roditelja na jedan dan ne mora nužno biti stresno iskustvo. I mada je kod djece koja su pohađala jaslice nivo kortizola u popodnevnim satima zaista rastao (što su i ranija istraživanja potvrdila), nivo kortizola kod djece iz grupe koju je neko čuvao zavisio je od toga koliko je pažnje dijete dobijalo. Ako je ta osoba pružala djetetu mnogo pažnje, njegov nivo kortizola nije bio veći nego kod djeteta koje je sjedilo kod kuće, u suprotnom nivo kortizola bio je sličan kao i kod djece iz vrtića.

Ne želi da ide u vrtić

Čak i ako vrtić podiže nivo kortizola kod djece, to ne mora nužno ostaviti trajne posljedice. Jedno od najvećih ispitivanja koje se bavilo ovim problemom jeste Studija o brizi u ranom uzrastu, koju je finansirao američki Nacionalni institut za dječje zdravlje i ljudski razvoj. U njoj je posmatran razvoj preko 1..200 djece – od rođenja do polaska u nižu srednju školu.

Opšti zaključak je da se djeca o kojoj se isključivo staraju njihove majke ne razvijaju drukčije od djece koju neko drugi čuva. Djeca kojoj je pružena izuzetno kvalitetna briga imaju čak i dodatnu korist, zbog čega su im u prve tri godine kognitivne funkcije malčice bolje razvijene, baš kao i govor, a s četiri i po godine spremniji su za školu – mada je taj efekat mali u poređenju s uticajem koji sami roditelji imaju na razvoj svoje djece. To znači da je vrtić dobar za djecu čiji su roditelji prezauzeti ili nezainteresovani da se s njima igraju, ali korist će vjerovatno biti manja ako tu vrstu stimulacije dobijaju kod kuće. Ukoliko hoćete da pospješite kod djeteta razvoj kognitivnih vještina i govora, čini se da je najvažnije da mu postavljate pitanja, da podstičete njegove pokušaje da progovori i druge vidove komunikacije, kao što su pjevanje, čitanje i ponavljanje brojeva, oblika ili slova.

djeca-igra-1
Slično važi i za dječiji socijalni i emocionalni razvoj. U istom ispitivanju utvrđeno je da kvalitet roditeljske brige mnogo više utiče na ovaj aspekt razvoja nego to da li djecu redovno čuva još neko drugi ili kakav je kvalitet, učestalost i stabilnost te brige. To ne znači da uopšte nije važno kako su djeca zbrinuta: što je briga o djetetu kvalitetnija, to će ono bolje razviti socijalne veštine, bolje će sarađivati s drugima i neće se problematično ponašati s dvije i tri godine, za razliku od djece koja imaju lošiju brigu.

Takođe je tačno da dijete koje ima više iskustva u igri s drugom djecom (bez obzira na to da li iskustvo stiče u vrtićkoj grupi ili družeći se s malom djecom u prisustvu roditelja) već u ranom uzrastu umije da sarađuje s drugima i sve bolje stupa u interakciju kako raste. Druga ispitivanja pokazuju da djeca koja idu u vrtić umiju bolje sama da se zabave, samopouzdanija su i manje strijepe od nepoznatih situacija. Takođe je važno koliko dugo dijete čuvaju drugi. Djeca o kojima se drugi staraju više od trideset sati nedeljno pokazuju u manjoj mjeri, ali statistički značajnoj, probleme u ponašanju.

I konačno, treba imati na umu da nekoj djeci loša briga mnogo više smeta, kao što neka djeca imaju mnogo više koristi od dobre brige. Slabija briga se prije svega odražava na ponašanje zahtjevnih, razdražljivih beba koje je teško umiriti, a koja ispoljavaju manje problema u ponašanju od djece s prijatnijim temperamentom ako im se pruži dobra briga. Ukoliko ove nezgodne bebe čuvaju ljudi puni razumevanja i podrške, one ponekad bivaju ocijenjene kao socijalno vještije od djece s lakšim temperamentom.

Dr Zoran Milivojević: Strah od razdvajanja pokazuju i majka i dijete

Ali kako ocijeniti koliko dobro se o djetetu stara osoba koja ga čuva, dadilja ili vaspitač u vrtiću? Uopšteno gledano, što je ta osoba obrazovanija i što je bolje obučena, bolje će se i starati o djetetu, a poželjno je i da čuva što manji broj djece i da ukupan broj djece u grupi ili razredu ne bude veliki. Američka pedijatrijska akademija preporučuje da jedna osoba vodi računa o najviše tri bebe stare od šest mjeseci do godinu i po dana, te da ukupan broj djece u grupi ne premašuje šest. Takođe je preporučljivo da jedna osoba vodi računa o najviše četiri mališana od 18 do 24 mjeseca i da ih u grupi ne bude preko osmoro.

Autori Studije o brizi u ranom uzrastu zaključili su i da će kvalitet brige zavisiti od toga koliko često vaspitač stupa u brižne i ohrabrujuće interakcije s djecom – a to se teže postiže ako je grupa velika ili ako vaspitač mora da pazi na previše djece.

Roditelji i sami mogu ocijeniti kvalitet brige koja se pruža njego-vom djetetu i zato im preporučuju da prilikom izbora vrtića obrate pažnju na sljedeće pokazatelje:

• Da li je vaspitač pretežno dobro raspoložen i zainteresovan za interakciju s djetetom?

• Da li ga grli, tapše po leđima i drži za ruku? Da li ga tješi kad se uznemiri?

• Da li ponavlja djetetove riječi, nadovezuje se na ono što mu dijete kaže ili pokušava da mu odgovori na postavljeno pitanje?

• Da li ohrabruje dijete da govori/komunicira postavljajući mu pitanja na koja dijete može lako da odgovori s da ili ne ili se raspituje o nekom članu porodice ili igrački?

• Da li hvali djetetova pozitivna djela riječima kao što su: „Uspio si!“ ili „Bravo!“? Da li ohrabruje dijete da naglas izgovara azbuku, broji do deset i imenuje oblike i predmete?

• Da li mu priča priče, opisuje predmete ili događaje i da li pjeva pjesme?

• Da li podstiče razvoj bebe tako što je, recimo, postavlja na stomak da bi jačala mišiće vrata i ramena ili tako što starijim mališanima pomaže da hodaju, slože slagalicu, naredaju kocke i zakopčaju šlic?

• Da li podstiče dijete da se osmjehuje, smije i igra s drugom djecom? Da li uči djecu da dijele stvari s drugom djecom i daje im primjere lijepog ponašanja?

• Da li čita djetetu knjige i priče? Da li mu dozvoljava da dira knjigu i okreće stranice?

• Da li vodi računa da djeca u interakciji s drugom djecom budu pozitivna, a ne negativna – čak i kad se dijete ružno ponaša? Da li se trudi da stupa u interakciju s djetetom i da ga ne zanemaruje?

(detinjarije.com)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender