22. 10. 2020.
Evo kako je nastala ideja za Kočićev zbor

Evo kako je nastala ideja za Kočićev zbor

Evo kako je nastala ideja za Kočićev zbor

Ideja za Kočićev zbor rodila se u Čehoslovačkoj. Tvorac ideje je Fuad Balić. Svjedok sam tog dogadjaja.

Bilo je to jula 1965. godine. Ansambl narodnih igara i pjesama CKUDM “Veselin Masleša” pozvan je na gostovanje u Čehoslovačku Otputovali smo, a sa nama i gost društva Fuad Balić, u to vrijeme predsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća opštine Banja Luka.

Gostovanje u Čehoslovačkoj organizovali su naši prijatelji iz Banske Bystrice, folklorni ansambl “Urpin”, sa kojim smo se zbližili na medjunarodnom festivalu folklora u Nici – Francuska 1963. godine, odmah se sprijateljili, razmjenjivali posjete i gostovanja. Program našeg gostovanja bio je bogat : učešće na medjunarodnom festivalu folklora u Češkoj u mjestu Stražnjice, zatim nekoliko samostalnih koncerata u gradovima Slovačke i kao specijalni gosti nastupati za sve učesnike nacionalnog festivala folklora Slovačke u mjestu Vihodna.

Došli smo u Čehoslovačku, obećanu zemlju sanjara panslavističkog pokreta , zemlju prestižnih univerziteta, tehnološki razvijene industrije, zemlju ponosnu na svoje kompozitore, umjetnike, literate, poete, sportiste, kulturu i tradicije, monumentalne gradjevine i istoriske spomenike, čuvenu filmsku školu i filmski festival u Karlovim Varima, poznato i bez premca u svijetu černé divadlo (crno pozorište ), Spartakijade, porcelan, kristal, knedliky, pivo i dobrog vojaka Švejka. Duboki su i jaki korijeni brižljivo čuvanih tradicija i drevnih narodnih običaja u kojim se ogledaju kulturni ponos i nasledje iz kojih su se razvile cjelokupne savremene kulture na ponos naroda Čehoslovačke – u Čehoslovačkoj postoji i prošlost i sadašnjost.

Dočekali su nas cvijeće i slavoluci, bogato okićene i okupane Stražnjice gdje smo nastupali i odatle 20 kilometara mjesto Skalice gdje smo se smjestili.

Mjesto Stražnjice ( ime potiče od straže / stražare, nekada granično mjesto izmedju Moravske i Češke ) je u blizini Brna. Malo mjesto od 3000 stanovnika, u kojem je jedna duga ulica i poprijeko više malih ulica, sokaka i trgova. U malom mjestu Stražnjce bila su dva amfiteatra. Jedan veliki za 30.000, a drugi mali za 3.000 posjetilaca i koriste se tokom cijele godine za razne kulturne i društveno-političke programe. Tih svečarskih dana u oba amfiteatra, na sportskim terenima i raznim salama su izvodjeni svi programi. Svi nastupi na medjunarodnom festivalu folklora bili su u velikom amfiteatru uvijek ispunjenom skoro do poslednjeg mjesta. Na medjunarodni festival folklora odazvali su se Jugoslavija, Italija, Austrija, Švicarska, Madjarska, Poljska, Lužički Srbi iz DDR i naravno domaće grupe iz Čehoslovačke .

Tih dana u Stražnjicama doživjeli smo vremeplov šetnjom kroz istoriju.

Ljudi veseli u posebnom i zajedničkom raspoloženju, došli iz raznih krajeva Čehoslovačke, ali i mnogi turisti iz drugih zemalja Evrope i svijeta, na desetine hiljada tih dana, imali su priliku doživjeti društveno organizovanu smotru sačuvanih tradicija, folklora i običaja, domaćih drevnih i savremenih kultura i medjunarodni folklorni festival, sve na jednom mjestu. Ne osjete se tamo tragovi naglih promjena zbog burne izgradnje, rušenja starog i stvaranja novog, uništavanja preživjelog i podizanja savremenog, srećom ima mnogo sačuvanih i nepromijenjenih stvari.

Dekoracija nevidjena, u narodnom stilu kao da su naivci, Generalić i njegovi učenici, razradili i pravili scenografiju, Kuće su ukrašene cvijećem, a fasade obojene svakojakim šarama, cvijetovima, ornamentima, andjelima, vilama sa oreolima i bijelim krilima, vješticama, pticama, tradicionalnim ornamentima i narodnim motivima. Cvijeća je bilo svuda, ispred kuća, u ulicama, na slavolucima, po stolovima, sve je podsjećalo na kulise za veliku predstavu.

Štandovi pod tendama, šatori i tezge sa robama koja se prodaje na svim svjetskim vašarima, pa je sve to podsjećalo na Djuru Jakšića : …”vašar je bio, a na vašaru….” nema šta nema. Veliki broj ugostitelja nudio je bogatu ponudu kulinarskih specijaliteta, toplu i hladnu hranu, hranu sa roštilja iz lonaca, tava, šerpi, iz frižidera i skrivenih mjesta.

Na svakom koraku čula se muzika, u živo narodni orkestri, pleh muzika i ulični svirači.

Domaće pozorišne grupe nastupale su na posebno uredjenim binama.
Slikari su izlagali svoje radove u salama doma kulture, po trgovima, ulicama i pod šatorima..

Tradicionalni sportovi zadržani u narodnim običajima demonstrirani su na za to pripremljenim terenima.

Ručni radovi domaće radinosti sa maštovitim motivima izlagani su na svakom koraku. Bile su i konjske trke praćene neizbježnim kladjenjima. Na sve strane točilo se čuveno češko pivo,

Veliki broj ljudi tih dana obukli su tradicionalne narodne nošnje svog kraja, kao i sve folklorne grupe učesnice festivala. Lijepo vrijeme pogodovalo je pa se tokom svečanosti živjelo svih 24 sata.

Festivalske svečanosti zvanično su otvorene ceremonijalno. Na svečanostima otvaranja festivala svirao je veliki simfonijski orkestar iz Brna. Govorili su i neki visoki funkcioneri Čehoslovačke. Televizija je bilježila i prenosila skoro sve dogadjaje Sve je bilo veličanstveno, dobro osmišljeno i odvijalo se u svečarskom raspoloženju.

Već sam početak gostovanja u Stražnjicama bio je u znaku oduševljenja jer su nas domaćini i drugi učesnici festivala hvalili, a publika burno aplaudirala kada smo nastupali i ti glasovi povjerenja pružali su nam dodatnu energiju.

Na festivalu smo nastupali tri dana, po nekoliko puta u mješovitom rasporedu sa drugim domaćim i stranim grupama. Festivalska atmosfera je uvijek prilika za kontakte, nova poznanstva i sklapanje novih prijateljstava sa ljudima sa kojim se susrećemo, a ponekad su se radjale i nove ljubavi.

Na svim zvaničnim prijemima Fuad je uvijek u ime nas govorio, vatreno i veselim tonom oduševljen kako smo srdačno primljeni, organizacijom festivala, ali i uspjehom koji smo postigli prezentirajući folklorno bogatstvo od Triglava do Vardara. Fuad je, inspirisan svim doživljajima i utiscima, domaćinima zahvalio na toplom prijemu i gostoprimstvu, komplimentima hvalio dobru organizaciju i dobro osmišljen program, ističući da i mi tu imamo šta naučiti, pozivao na saradnju izmedju naših prijateljskih zemalja u oblasti kulture razmjenom iskustava i gostovanja i uvijek na kraju pozdravljao, kako to domaćini rade, sa “ahoj”, što je još godinama zadržao kao pozdrav kada smo se sretali u Banjaluci.

Smješteni smo bili u mjestu Skalice, oko 20 km udaljeno od Stražnjica. Smještaj je bio u djačkom internatu koji ima više objekata. Kako je tada bio period školskih ferija, a učenici kod svojih kuća, internat je korišten za smještaj još nekim grupama. U Skalicama su bili smješteni i naši prijatelji iz Banske Bystrice.

Sobe su bile višekrevetne. U jednoj četverokrevetnoj sobi, dva dvospratna kreveta, bili smo zajedno smješteni – “zimmeri” : Fuad Balić, Vaso Popović, Tomislav Kulijer Nandi i Nijaz Durić.

Autobusom smo se vozali na relaciji Stražnjice – Skalice. Svaki dan bio je ispunjen programom naših nastupanja u amfiteatru, ali i šetnjama i obilascima drugih zanimljivih programa i dogadjaja kojih je bilo na pretek tih festivalskih dana. Vrijeme je bilo lijepo, sunačano i toplo, pravo julsko.
Bogatstvo i sadržajnost programa, bliski kontakti sa ljudima i gostoprimljivost domaćina ostavili su na nas impresivan i nezaboravan utisak. Svirali smo i pjevali u Stražnjicama i nakon zvaničnih nastupa, za svoju dušu i mnogobrojne slučajne slušaoce i prolaznike. Ne samo mi, pjevali su i drugi i svi mi zajedno, pa je to po pravilu donosilo više raspoloženja i veselja – to spontano pjevanje iz duše i za dušu ostavljalo ponekad bolji utisak od zvaničnih nastupa na pozornici. Sa našim prijateljima iz društva “Urpin” Banska Bystrica zajedno smo pjevali naše i njihove pjesme koje smo zajedno naučili družeći se pošto smo se poznavali već dvije godine. Mi smo inače uvijek pjevali i poslije nastupa svuda gdje smo nastupali bilo u našoj zemlji ili na gostovanjima u inostranstvu.

Medjusobno smo stalno prepričavali i komentarisali šta smo vidjeli i doživjeli, sredjivali i razmjenjivali utiske. U našoj sobi smo pred spavanje nastavljali sa pričom o svim doživljajima i raznim dogodovštinama. Fuad je zapazio da su u Čehoslovačkoj sve dobro osmislili, zadržali narodne običaje i sve tradicionalno se prepliće sa savremenim kulturama.

Govorio je :

I mi smo nekada imali tradicionalna okupljanja naroda na vašarima, teferićima, zborovima i drugim javnom svetkovinama, što se u običajima naroda uglavnom vezivalo za vjerske praznike. Vašari su u Banjaluci i svuda gdje su se održavali Bile narodne svečanosti, nudili razne sadržaje koje su ljudi po navici tražili i očekivali, zbog kojih su I izdaleka dolazili u Banjaluku. Vašari i druga tradicionalna masovna okupljana naroda ukinuti su dekretima vlasti, a narodu ništa nije nadomješteno u zamjenu za zabranjena okupljanja. Ta praznina u kulturi života i tradicijama ne može se društveno opravdati, niti zaboraviti. Mogli bismo koristiti ideje koje smo ovdje vidjeli i u našim prilikama nešto slično ostvariti, a narodu nadomjestiti što je silom prekinuto.

Ovako je otprilike govorio Fuad i onda jedne večeri u Skalicama u našoj sobi nastavio razmišljati.

Sve što smo u Banjaluci imali: vašare, veliko korzo, konjske trke i velike teferiće na Banjalučkom polju ne možemo više vratiti i to u samom gradu obnoviti. Ali možemo, u zamjenu, narod izvesti u prirodu, organizovati svečanosti obnavljanjem i vraćanjem iz zaborava tradicionalnih običaja, u program uvesti savremene kulturne i druge sadržaje uz učešće društvenih organizacija i time dobiti manifestaciju značajnu za Bosanu i Hercegovinu. Prostor i netaknutu prirodu za masovan odziv naroda imamo, na primjer, na Zmijanju veoma pogodnu za takve manifestacije. Mogli bismo to masovno okupljanje ljudi na Zmijanju nazvati “Kočićev zbor”.

Bilo je to jedne večeri jula 1965.godine. Fuad je i dalje razradjivao svoju misao i više puta, tokom te turneje, vraćali smo se na tu temu i o tome razgovarali.

Poslije festivala u Stražnjicama turneju smo nastavili u Slovačkoj prema predvidjenom programu. Zanimljiv je na primjer jedan dogadjaj koji smo imali poslije festivala u Stražnjicama. U mjestu Vihodna u Slovačkoj imali smo zvaničan prijem u sali lokalnog doma kulture, Dok su nas domaćini posluživali hranom i pićem program su, za nas, izvodili domaći hor i orkestar. Kada su završili sa programom, svi iz hora su se razišli po sali da bi dame iz hora birale muške partnere, a muškarci partnerke iz našeg društva za ples. Svi smo bili, svako u svojim, narodnim nošnjama, pa je taj ples bio parvo narodno veselje. I mi smo ljubaznim domaćinima uzvratili I otpjevali naše pjesme.

Na turneju u Čehoslovačku, mi iz Maslese, pozvali kao specijane goste tri zaslužna člana iz RKUD “ Pelagić” – Gordana Goca Bošković, izvrsno je pjevala svojim toplim altom, Anto Odić i Marko Popović. Anto Odić je maestralno svirao prim, a Marko Popović basprim u tamburaškom orkestru Pelagića. Bila je to naša solidarnost sa tim vrijednim, tada već veteranima banjalučkog kulturnoumjetničkog amaterizma, da podju na gostovanje u stranu zemlju, jer Pelagić do tada još nije imao gostovanja u inostranstvu. Goca je bez premca pjevala stare narodne i starogradske pjesme i romanse.

Poslije plesa na prijemu u Vihodnoj Goca je otišla na binu, spontano se raspjevala i oduševila sve prisutne, a nju je tom prilikom pratio veoma dobar orkestar slovackih Cigana. Oduševljenje je bilo uzajamno, Goca je pjevala, a orkestar je svirao, pa kada smo pozvani da idemo u autobus, cijeli orkestar je svirajući ispratio raspjevanu Gocu preko ulice sve do ulaska u autobus. Druženja i lijepih dogadjaja bilo je tokom cijele turneje.

Vratili smo se u Banjaluku, a već krajem jula došli su nam u uzvratnu posjetu naši prijatelji KUD “Urpin” iz Banske Bystrice za koje smo organizovali nastupe u više gradova naše zemlje i odmor u Opatiji.

Kako sam tih godina bio član Komisije za kulturno-umjetnički amaterizam pri Kulturno-prosvjetnom vijeću opštine Banja Luka i uz to još i član Savjeta Doma kulture u Banjaluci, bio sam u toku skoro svih kulturnih zbivanja u gradu. Fuad Balić je, kao predsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća opštine Banja Luka pokrenuo inicijativu i razradio ideju za organizovanje Kočićevog zbora. Nije potrajalo dugo a “Kočićev zbor” je osmišljen, organizovan i održavao se svake godine zadnjeg vikenda u mjesecu augustu. Fuadova ideja je realizovana, rodjen je “Kočićev zbor”.

Kad pišem ove redove moji “zimmeri” iz Skalica Fuad, Nandi i Vaso nisu više živi. Ostala je da živi velika uspomena na ove vrijedne neimare u društvenom, kulturnom i umjetničkom životu Banjaluke. Otac “Kočićevog zbora” Fuad Balić se trajno preselio u naša sjećanja i u njegovim trudom stvorena plodonosna i korisna djela, u koja se duboko ugradio za dobrobit naše Banjaluke.

(buka.com)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender