Dvije majke, 40 djece: Milka i Biljana udomljavaju mališane

Hraniteljstvo je poziv za koji se rijetke porodice u Republici Srpskoj odlučuju.

Prihvatanje tuđeg djeteta u kuću nije laka odluka, ali praksa pokazuje da oni koji to učine postaju srećniji ljudi i da su ta djeca, u većini, dobra i poslušna. Ipak, Milka Jeremić i Biljana Rekić imaju dovoljno ljubavi i hrabrosti i do sada su zajedno udomile oko 40 mališana.

Milka Jeremić iz Milosavaca kod Laktaša udomljava djecu iz cijele Srpske. Za svojih 62 godine toplinu doma pružila je za 22 djeteta, a trenutno u njenoj kući boravi šestoro mališana, koje je prihvatila kao svoje.

– Trenutno je u kući 12 ukućana, među njima su i moja odrasla djeca i unuci. Svi se lijepo slažemo, nema nikakvih problema među nama. Oni idu u školu, imaju obeveze oko spremanja kuće i odlično funkcionišemo. Sa svima koje sam ranije othranila, redovno se čujem. Većina je zasnovala svoje porodice, a jednoj od njih smo i kumovali – priča Milka.

Milka je prije rata radila u Dječijoj bolnici u Rijeci. Tu se, kaže, nagledala patnje, i tada je odlučila da pomaže djeci kojoj je potrebna pomoć.

– To je veliki sevap, zadovoljstvo i sreća – udomiti dijete koje nema roditelja, a pogotovo braću i sestre, koje ne treba razdvajati kada ostanu bez staranja – poručuje Milka.

Samo 20 kilometara od Milke, u Novoj Topoli kod Gradiške, živi pedesetdvogodišnja Biljana Rekić, koja se takođe u potpunosti posvetila hraniteljstvu. U njenoj kući trenutno žive tri djevojčice – dvije iz Prnjavora i punoljetna djevojka koja je došla iz Doma za nezbrinutu decu “Rada Vranješević”.

– Već 19 godina sam hranitelj i za to vrijeme zbrinula sam dvadesetak mališana. Nas četiri ovde dobro funkcionišemo, dogovaramo se o svemu, u suštini nikada nije bilo većih problema. Možda je nekada bilo nekih tinejdžersih bubica, ali sve se to riješilo – kaže Biljana.

Posebna je njena priča kako se odlučila na hraniteljstvo.

– Kada sam bila mlađa, nisam mogla da zatrudnim. Tada sam odlučila da usvojim djete i baš tada sam ostala u drugom stanju. Poslije toga sam se zarekla Bogu da ću cijeli život pomagati djeci bez roditeljskog staranja – ispričala je ova humana žena.

Navodi da je pronašla zaposlenje za svako dijete koje je othranila i da će to i ubuduće raditi.

MANJAK HRANITELJSKIH PORODICA

U Centru za socijalni rad u Prnjavoru kažu da u ovoj opštini nema hraniteljskih porodica.

– Da bi neko postao hranitelj, mora da ispunjava određene uslove, da se protiv njega ne vodi krivični postupak, da ima normalne psihofizičke sposobnosti i slično, a potrebno je i da ide na obuku za hraniteljstvo. Važno je napomenuti da svaki hranitelj dobija meterijalnu nadoknadu za dijete na mjesečnom nivou, ali i da su odnosi koje ostvari sa tim djetetom – trajna veza, i da na kraju dobijaju doživotnog prijatelja i člana porodice.

Trinaestogodišnja Jasmina iz Prnjavora već nekoliko godina je u Biljaninom domu. Kaže da je srećna i da na Biljanu gleda kao na sopstvenu majku. Dobro mi je kod Bilje, nemam puno obaveza, bitno je da sam dobra u školi i da slušam. Za sve probleme koje imam obraćam se njoj – kaže Jasmina za Novosti.