26. 06. 2022.
Posljednja banjalučka časovničarka: Ko ima zanat, neće biti gladan

Posljednja banjalučka časovničarka: Ko ima zanat, neće biti gladan

Posljednja banjalučka časovničarka: Ko ima zanat, neće biti gladan

Posjetili smo časovničarku Lidiju Halić Krminac (68) koja se skoro 30 godina bavi popravkom satova u svojoj maloj zanatskoj radnji u Banjaluci.

Ono što svakom prvo zapadne u oči kada otvori vrata časovničarske radnje “Halić” jeste da je glavni majstor iza pulta jedna žena. I to je po svemu sudeći jedina takva radnja u gradu.

“Mušterije su se navikle na to da jedna žena radi ovaj zanat. U Banjaluci je prije bilo žena koje su radile u časovničarskim radnjama, ali su odustale. Mislim da sam jedina koja je ostala ovoliko dugo da radi i lijepo je. Iznenade se ljudi”, priznaje Lidija Halić Krminac za Mondo.

U svijet ovog zanimljivog i sve rjeđeg zanata stigla je sticajem životnih okolnosti. Početkom devedesetih dok je bjesnio rat, a ekonomija bila zaustavljena, Lidija je bila prinuđena da uzme stvar u svoje ruke. U situaciji kada je muž bio na ratišu, a ona ostala sama sa djecom, odlučila je da proba raditi u bratovoj časovničarskoj radnji.

Časovničarska radnja “Halić” u Banjaluci ima dugu tradiciju. Otvorio je Lidijin brat Pero još 1977. godine, a desetak godina, mnogi Banjalučani će se sjetiti, nalazila se u blizni sadašnje zgrade “Ekvatora”. Kasnije je premještena u prostor preko puta sadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta gdje se i danas nalazi.

Upravo je brat taj koji je kumovao Lidijinoj ljubavi prema ovom zanatu.

“Moja porodica je davno otišla u Ameriku, ja sam tamo završila gimnaziju. Nakon toga sam se vratila i udala za supruga kojeg sam poznavala još dok sam bila djevojčica. Oboje smo bili u Americi, onda smo se vratili 1991. godine u junu. Ćerke su se upisale na fakultet. Odlučili smo da se vratimo jer ako ćerke tamo upišu fakultet onda nema povratka, a meni se nije ostajalo u Americi”, kaže Lidija.

lidija halic5.JPG

Časovničarstvo nije bilo njeno osnovno zanimanje i prvo je radila kao komercijalista u filijali jedne beogradske firme.

“Čak sam jedno vrijeme bila rukovodilac beogradske filijale, ali šta vrijedi kada od toga niste imali platu, jer je bio prekinut platni promet sa svim drugim republikama bivše Jugoslavije. Nije se moglo živjeti. Ostavila sam to sve, potpisala što se trebalo i vratila se ovdje u radnju da se preživi. Trebalo je živjeti četiri godine rata. Suprug je bio na ratištu, brat se vratio u Ameriku, druga firma ne plaća pa onda, tako, malo po malo, počela sam u ovoj radnji”.

Ljubav kao tajni sastojak

Iako je u ovaj posao ušla “trbuhom za kruhom”, tokom jednog ne tako lakog vremena, istrajala je i to uz pomoć ljubavi prema časovničarstvu koja se vremenom razvila.

“To je kreativan posao. Kada bi svi ljudi razmišljali tako da se raduju nečemu što rade na način da iza njih ostane neki lijep trag, drugačije bi bilo. Biti sajdžija je lijep posao. Nešto se pokvari i ne radi, a vi stvorite da ponovo radi. Kad radite neki posao sa zadovoljstvom i sa ljubavlju, to je velika razlika”.

lidija halic6.JPG

Postepeno Lidija je ‘ispekla’ zanat, tako da danas ne postoji komplikovani kvar na satu koji ne može da popravi.

“Izazovan je posao, jer dobijete jedan stari sati koji maltene nema dijelova, nema ništa, a onda je izazov napraviti da to radi. Sve zavisi od kvara. Sat se rastavlja kompletno. Mora se oprati narukvica. Ispolira se staklo, kutija i rastavlja se do najsitnijeg dijela. Peru se zupčanici, pa se ponovo sastavljaju i podmazuju. Za jedan popravak obično treba par sati”.

Zanat koji polako izumire

Iako satovi nikad ne izlaze iz mode, oni su sve moderniji, a sajdžija je, opet, nikad manje. Naša sagovornica kaže da je razlog za to drugačije shvatanje mladih ljudi.

“Dosta mladih ljudi me posjećivalo i raspitivalo se za zanat. Međutim, danas ovi mladi ljudi ne mogu da shvate da morate sjediti čitav dan u radnji i da to nije posao gdje ćete na brzinu da steknete pare, kupite džip i imate mlione. Mladi nisu spremni da prihvate da posao ide po sistemu ‘zrno po zrno, pogača’. Oni nisu spremni na to, jer bi htjeli na brzinu velike pare. Ovo je posao koji ide dinar po dinar, da danas imate za svagdašnji hljeb. Upravo zato u Banjaluci imate malo sajdžija”.

lidija halic3.JPG

Upravo su zanati, kaže Lidija, ključ opstanka u teškim vremenima.

“Evo rat iza mene je pokazao da ako nešto ne znate da uradite rukama bićete gladni. Kada znate nešto sašiti, popraviti sat, okrpiti cipele ili neki drugi zanat – preživjećete. Zanati bi trebali da budu više cijenjeni nego što su sada”.

“Država nema sluha za male radnje”

Uprkos maloj zaradi koju zanatlije imaju obavljajući svoj posao, dosta prihoda odlazi na dadžbine prema državi što umnogome otežava opstanak.

“Prema državi se dosta daje. Država nema sluha za male radnje. Država nam ne pomaže, morate joj dati sve, ako ne date odmah se blokira račun”.

lidija halic10.JPG

Vještina koju je vremenom stekla omogućila joj je da se specijalizuje za komplikovane popravke koje se ne rade u baš u svakoj radnji, i upravo to joj obezbjeđuju posao.

“Mene u ovom poslu drži to što ja popravljam. Nije ono klasično, brzinski da mijenjam bateriju i kaiš, već radim intenzivne popravke. Upravo te popravke se jako malo rade u gradu, ti ljudi koji to rade su već u zrelim godinama. Za par godina Banjaluka neće imati sajdžije. Za neke teže popravke, ići ćete u Beograd ili dalje”, priča Lidija.

Penzija, kao kraj jedne priče

Lidija živi sama. Muž joj je umro prije više od 20 godina. Radnja se uskoro zatvara, a jedina banjalučka časovničarka odlazi u penziju, pa ako imate stari sat koji treba popraviit bolje bi bilo da to što prije uradite.

“Zatvaram radnju jer će na ovom mjestu da se gradi stambeno-poslovni blok. Možda bih radila još koju godinu sa kraćim radnim vremenom, ali nas premještaju. Dobili smo obavijest od opštine. Radimo dok ne dođe konačno rješenje. Lokal je naš, ali zemljište je opštinsko. Znali smo to, jer kad smo dobijali dozvolu za rad uvijek je pisalo da je privremeno i da ćemo biti obaviješteni kada ćemo morati iseliti. To vrijeme je došlo”.

Na onom važnijem časovniku, životnom, kazaljke pokazuju da je vrijeme za odmor, porodicu i uživanje.

“Planiram kada odem u penziju da putujem. Otići ću malo u Ameriku, malo u Englesku, jer mi unuke žive tamo. Ispunila sam svoj cij, posložile su mi se sve kockice. Puna kapa…Radila sam za djecu, unuke, i svi su se iškolovali i snašli. Zadovoljno idem na zaluženi odmor”.

(Foto: Dejan Klincov, mondo.ba)

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender