25. 06. 2022.
“Krajišnik” u tišini: Preminula teta Ruža

“Krajišnik” u tišini: Preminula teta Ruža

“Krajišnik” u tišini: Preminula teta Ruža

Ružica Kerkez, poznatija kao teta Ruža, vlasnik posljednje banjalučke kafane “Krajišnik”, preminula je juče u Banjaluci. Voljena “majka” je nahranila i “napojila” nebrojeno mnogo onih koji su dobar dio života proveli na njenom šanku.

Teta Ruža je oduvijek radila u drugoj smjeni. Vozila je crvenu “mečku”, pjevala i drijemajući, a za sebe je tvrdila da je od glave do pete – Kočićevka.

  • Krajišnik“ je otvoren 1976. godine. Pet puta sam bila zakupoprimac, jer nisam imala para da kupim vlastitu kafanu. Počela sam da radim golim rukama, bez opreme i ičije pomoći. Imala sam samo devet čaša – tri od 0,5, tri od deci i tri od dva deci. I tri kafena suđa – tri džezvice, tri fildžana i tri poslužavnika, tri tacne – pričala je prije nekoliko godina teta Ruža.

Za prvi dan posla nabavila je dvije gajbe piva i jednu gajbu mješovitog soka, „od svake fele“ – deset jednih, deset drugih i deset trećih. Litru vinjaka, dvije litre vlahova, litru rakije. Odatle je, veli, krenula. Sutra je uzela drugo. I tako.

“Krajišnik” u tišini: Preminula teta Ruža

– Imala sam taj zanat i nisam imala drugi. To je bio najjednostavniji početak. Potekla sam iz siromašne porodice. Moja majka je rodila 12 djece – devet sinova i tri kćeri. Otac je veoma rano umro. Ostali smo kao vučad – da se snalazimo kako umijemo i da radimo šta možemo i umijemo. Nismo išli na škole, jer nije imao ko da nas pošalje i da nas izdržava. Majka je bila bez primanja. Bila je bespomoćna, jer nas je imala osmoro. Toliko nas je ostalo iza oca. Prirodna selekcija je učinila svoje. Ono što je bilo zdravo je ostalo, ono što nije – otišlo je. I tako smo mi krenuli. Dva starija brata. I ja za njima. Ostali su bili nejaki. Nejaka sam bila i ja. Ali, nije niko pitao – pričala je teta Ruža.

Završila je ugostiteljsku školu „u poprečac“. Prvo je bila na 12. kilometru prema Bronzanom Majdanu, u Bistrici. Tamo je „jedan čovjek“, spomeničar, imao lokal. Kada je njegov momak otišao u armiju, kafana je ostala bez radnika i Ruža se prijavila. Imao je krupni inventar, kupila ga je i počela da radi. Odatle je, nastavlja priču, otišla u Karanovac. Tamo je prenijela čuvenu „Bijelu stijenu“, jer nije imala para da „napiše“ firmu.

Ali, vlasnik tog lokala je previše tražio i zarade nije bilo.Potom je otišla u Trapiste, u jedan „lokalić“. Počela je lijepo da radi. Vlasniku lokala se to nije sviđelo. I onda konačno prelazi u park Mladena Stojanovića. Pročitala je da se prostor izdaje na licitaciji i uradila je nešto mladalački drsko – napisala je u ponudi da će dati pedeset maraka više od najviše ponude. Otvarali su koverte sa ponudama, a Ruža se, kaže, skupila u ćošku kao šteta. Ali, dobila je taj prostor.

– Ja potičem od solunskoga borca. Moj deda je nas sve vaspitao prema časti, poštenju i radu. I otvorim kafanu. I počnem da pjevam. Da skačem s noge na nogu. Imala sam uveče, kada je muzika, sedam radnika. Napolju sam imala 60, a unutra, u sali, 30 stolova.

I sve je to bilo puno. Radila sam stalno. Dočekivala sam i barabe i ljude. Tu sam radila osam godina. Onda je počela sanacija parka. Vojska, čiji je kamp bio u blizini te kafane, pozvala me je na strelište. Znali su me i vjerovali su me. Fikret Alić me je pozvao, sjećam se. Otišla sam. I na tom poslu sam našla oglas za ovaj lokal, za ovu kafanu. I kupila sam ga od jednog čovjeka sa Krčmarica. Napravila sam ugovor na konobarskom bloku – govorila je teta Ruža.

Mnogi koji su danas u predsjedničkim, predsjedavajućim ili ministarskim foteljama još u kosi nose mirise Ružine kuhinje. Svi su, pričala je Ruža, prolazili i svi su bili.

– Svima sam pravila sendviče. Mnogi među njima su više u mojoj kafani pojeli sendviča nego kod svoje matere. Svi su oni tada bili dječaci. Nema ko dolazio nije. I svi su mi, nadam se, vjerovali – govorila je teta Ruža.

Iako je spavala  samo četiri sata – nije nikad bila umorna. Kaže da je navikla i da ne bi mogla drugačije.

Ponekad – ako je raspoložena preko mjere i ako u kafani nema mnogo svijeta – Ruža i zapjeva. Kaže da je rođena sa glasom i da su joj sve pjesme podjednako drage. Teško joj je jedino bilo kad neko zapjeva, a ne zna.

Tada je podvikivala: Ili prekidaj ili popravljaj! Uvijek su joj nedostajali roditelji, a sada je i ona otišla na vječni počinak napustivši ovozemaljski svijet, piše mojabanjaluka.info

Microsoft napušta Windows Defender
Microsoft napušta Windows Defender