Ujutro ustanem između šest i pola sedam, popijem čaj, uđem u štalu, počistim ispod krava i ovaca te pomognem majci u vezi sa mužom. Kada sve to završim, namirim životinje i spremam se za školu.
Ovim riječima za “Glas Srpske” započinje priču četrnaestogodišnji Miloš Jeličić iz Bosanskog Petrovca, koji nabraja šta sve stigne da uradi i opisuje kako izgleda njegov prosječan dan.
Po povratku iz škole opet se, nastavlja on, lati poslova i ništa mu, kaže, nije teško. Odmalena je, ističe, prihvatio sve obaveze koje donosi život na selu pa se ne libi nikakvog posla.
Za razliku od njegovih vršnjaka, koji vrijeme provode na društvenim mrežama, ovaj dječak od svoje šeste godine bavi se povrtarstvom, stočarstvom i ratarstvom, za koje kaže da mu je omiljeno.
– Majci pomažem koliko mogu i u pravljenju sira i kajmaka. Što proizvedemo to i prodamo, tako zarađujemo. Život na selu nije težak kao što mnogi pričaju – nastavlja Miloš, koji ima dvije starije sestre.
Ne može, dodaje, dozvoliti da majka bilo šta sama radi, jer se dovoljno u životu namučila.
– Tata, uz koga sam sve naučio, preminuo je prije šest godina i tada sam odlučio da se posvetim imanju. Dok sam živ, neću dozvoliti da se ovo domaćinstvo, koje mojoj porodici mnogo znači, ugasi – priča Miloš.
Sa ocem je, prisjeća se, u njivu da kosi i kupi sijeno prvi put ušao sa šest godina, od kada je to postala njegova rutina.
– Nakon što nas je tata napustio, preuzeo sam brigu o majci i sestrama. Možda zvuči smiješno, jer sam tada imao samo osam godina, ali uz majku, teču i tetku, koji žive blizu nas, sve sam uspijevao – ističe jedan od najmlađih poljoprivrednika u BiH, koji pohađa osmi razred.
Ono što sam tada nije mogao, tečo mu je, u skladu sa svojim slobodnim vremenom, uskakao da pomogne i pokaže, na šta će mu, kaže, cijeli život biti zahvalan.
Dodaje da za sada ima sve što mu je potrebno da bi obavljao poslove koje voli, još bi mu samo dobrodošla jedna presa za baliranje sijena.
– Najviše me opušta rad sa traktorom, kad obrađujem i pripremam zemljište za sjetvu. Želja mi je da kupim presu za baliranje sijena.
Lani smo dali mnogo novca za baliranje, jedna bala je koštala marku, a imali smo više od 600. Veliki su to troškovi za naše malo domaćinstvo. Zato bih volio da danas-sutra imam svoju mašinu.
Tako bih mogao da zarađujem dodatni novac za svoju porodicu – kazao je Miloš, koji svaku marku koju zaradi planira da uloži u povećanje stočnog fonda i kupovinu novog zemljišta.
Miloš, kao i njegovi vršnjaci, uživa sve blagodeti savremenog doba koje mu pruža tehnologija, ali je, kaže, bogatiji za beskrajno nebesko plavetnilo, čist vazduh, zdravu hranu i karakter koji gradi na čvrstim i ispravnim životnim osnovama.
– Svojim vršnjacima bih poručio da se bave onim što ih ispunjava i što vole, kao što to činim ja te da prate svoje snove i sigurno im neće biti dosadno u životu – kazao je za kraj ovaj četrnaestogodišnjak.
Majka ovog mladog čovjeka velike duše Snježana Jeličić za svog sina ima samo riječi hvale. On joj, kaže, daje vjetar u leđa da ne odustaje od života na selu.
– To je jedno krasno dijete, ne postoje riječi kojima bih mogla opisati koliko mi znači njegova podrška i pomoć. Miloš bi mogao, kao i sva druga djeca, sve vrijeme da provodi sa vršnjacima i na društvenim mrežama, tražeći od mene sve i svašta. Međutim, on nije takav, mobilni telefon ima samo da bi nam se mogao javiti i samo da takav ostane – kazala je Snježana.
Dodala je da je veliki radnik te da je već sa vrata kada dolazi iz škole pita šta treba raditi.
Škola
Miloševa druga ljubav je škola. Tu su, kaže, njegovi drugari sa kojima rado dijeli savjete iz poljoprivrede.
– U razredu imam dva drugara koji se, takođe, bave poljoprivredom i naša glavna tema je košenje, priprema zemljišta za sjetvu i briga o životinjama – kazao je Miloš.
