Mladi se suočavaju s izazovom: da budu samopouzdani, vješti u komunikaciji, spremni da se istaknu, ali i sa strahom da neće biti dovoljno dobri, da će se osramotiti.
Humor i autoironija mogu biti snažni saveznici u borbi protiv socijalne anksioznosti.
U savremenom društvu, fenomen socijalne anksioznosti među mladima poprima široke razmjere, naročito u eri društvenih mreža, digitalnih interakcija i neprestane izloženosti procjeni drugih.
Ovo stanje ne treba miješati s uobičajenim osjećajem nelagodnosti koji se može javiti u situacijama kao što su ispit ili javni nastup. Socijalna anksioznost obuhvata strah od procjene, odbacivanja ili čak potpunog ignorisanja.
To je osjećaj koji se javlja kada, na primjer, nakon iscrpljujućih priprema i neprospavanih noći, istupite na seminaru, a reakcija prisutnih bude zbunjenost ili, još gore, potpuna tišina.
Mladi ljudi danas se suočavaju s jedinstvenim izazovima.
S jedne strane, očekuje se da budu samopouzdani, vješti u komunikaciji i uvijek spremni da se istaknu. S druge strane, svaki socijalni kontakt može izgledati kao minsko polje, gdje jedan pogrešan korak može rezultirati sramotom.
Pitanja poput ,,Šta ako se osramotim?” ili ,,Šta ako izgledam dosadno?” postaju svakodnevni pratioci, uzrokujući začarani krug samopreispitivanja i straha.
Korijeni ovih strahova često leže u kulturi koja vrednuje javno priznanje i mjerljive uspjehe, bilo u vidu visoke ocjene na ispitu, osvajanja nagrade ili pohvale od strane autoriteta.
U takvom okruženju, pažnja postaje mač sa dvije oštrice – dok je s jedne strane željena, s druge strane je zastrašujuća. Strah da nećemo biti dovoljno dobri ili vrijedni dovodi do izbjegavanja socijalnih situacija, povlačenja u sebe i stalnog preispitivanja svake riječi i djela.
Dodatno, digitalna revolucija je promijenila način kako doživljavamo sopstvenu vrijednost. Na društvenim mrežama život drugih izgleda savršeno: svaka fotografija je pažljivo odabrana, svaki status promišljeno formulisan.
Takav prikaz savršenstva stvara iluziju da su svi oko nas samouvjereni i društveno vješti, dok smo mi jedini koji se bore protiv sopstvenih nesigurnosti. Ovaj fenomen, poznat kao efekat reflektora, pojačava osjećaj socijalne anksioznosti, jer se stvara utisak da je svaka naša greška vidljiva i predmet osude.
Međutim, većina ljudi ne obraća toliko pažnje na druge koliko to pretpostavljamo. Oni su zaokupljeni sopstvenim brigama i nesigurnostima.
Stoga, jedan od prvih koraka ka prevazilaženju socijalne anksioznosti jeste promjena perspektive – shvatanje da je savršenstvo iluzija i da su svi skloni greškama.
Kroz vježbanje socijalnih vještina, poput malih koraka izvan zone komfora, može se postepeno povećavati sigurnost u sopstvene sposobnosti. Na primjer, jednostavne interakcije u svakodnevnim situacijama, poput razgovora s prodavcem na kiosku ili davanja komplimenta poznaniku.
Socijalna anksioznost nije nepremostiva prepreka. Zapravo, može se posmatrati kao prilika za lični rast. Učenje kako da se nosimo sa sopstvenim strahovima i nesigurnostima može nas učiniti otpornijima i samosvjesnijima.
Takođe, važno je prihvatiti da se protiv sličnih osjećanja bore milioni mladih širom svijeta – i u tome leži velika snaga.
Razumijevanje da nismo sami u svojim borbama može nam pomoći da razvijemo empatiju, kako prema sebi, tako i prema drugima. Humor i autoironija mogu biti snažni saveznici u ovoj borbi; smijeh je često najbolji lijek za napetost i nelagodnost.
Socijalna anksioznost može biti posebno izazovna u profesionalnim i akademskim okruženjima, gdje se od mladih često očekuje da budu proaktivni, da se ističu i preuzimaju inicijativu. Međutim, autentičnost često ostavlja jači utisak od nepogrešivosti. Biti hrabar i otvoren, čak i po cijenu povremenog lapsusa, često vodi dubljim i iskrenijim vezama i iskustvima.
Bez straha od tuđeg mišljenja
Život ne treba da bude potčinjen strahu od tuđeg mišljenja. Mladi bi trebalo da se podstiču na autentičnost i hrabrost, da se ne boje da se izraze i budu ono što jesu. Svijet je već dovoljno pun onih koji igraju na sigurno.
Svaka osoba je vrijedna i nije potrebno savršenstvo da bi se stekla pažnja i poštovanje drugih.
Svaki pokušaj, čak i kada ne prođe savršeno, korak je ka ličnom rastu i samospoznaji. Svjesni toga, možemo zakoračiti u svijet s više samopouzdanja, prihvatajući sopstvene nesavršenosti i gradeći odnose zasnovane na istini i autentičnosti.
