On je Dimitrije Radanović, stručnjak za ponašanje i trener pasa, za šta je zvanje sticao u Americi, odakle posjeduje šest sertifikata.
„Kod psa nema laži, on automatski pokaže šta misli o čovjeku i koliko sa njim može da se radi. Svoje ja pokazuje u startu.
Nevjerovatna je njihova bezuslovna ljubav prema vlasniku! Šta god da mu uradi pas će opet da maše repom i raduje mu se, e to je nešto što me zaboli kod ljudi koji ne vode računa o psima.
Strašna mi je spoznaja koliko pas vlasnika voli a on ga, uprkos tome, zanemaruje. Zato je izuzetno važno dobro promisliti prije nego se pas uzme za ljubimca“, govori Dimitrije
Zna o čemu priča. I to ne samo iz iskustva odrastanja sa psima, nego i na osnovu literature, zvanja, ali i sati, mjeseci, godina koje je posvetio istraživanju ponašanja pasa, šta im je potrebno i važno za srećan život“, p
Na prvom mjestu on je neko ko životinje voli svim srcem, pse naročito. Toliko, da mu je stvaranje savršene konekcije između vlasnika i psa lajtmotiv kojim se vodi više od decenije.
Ushićenje sa kojim nam govori o onome čime se bavi jasan je znak njegove plemenite namjere. Jer, čovjek koji voli životinje, mora voljeti i ljude.
Svoje fantastično putovanje započeo je vječito okružen psima, nastavio kroz srednju školu za veterinarskog tehničara u Požegi, iskustva sticao u veterinarskim ambulantama u Trebinju i Novom Sadu te u Americi u azilu iz koga nosi predivna iskustva iz rada sa psima.
Početkom ove godine, odlučio je da se sa suprugom vrati u Trebinje, kako bi ono što voli radio baš u svom gradu.
Naslućujemo da njegovo traganje, nazovimo to tako, da pronikne u srž bića samog psa, seže mnogo dublje. Evidentno je to iz načina na koji o ovim životinjama govori, sa puno topline, a opet neophodne trezvenosti, zbog koje i kada je teško, ostaje na pravom putu, svjestan odgovornosti koju preuzima radeći sa svakim psom i njegovim vlasnikom.
„Pokojni deda, mamin otac je Trebinjac, ali je nakon završene Veterine u to vrijeme dobio rješenje da radi u Požegi.
Moja majka je veterinarski tehničar, tetka i tetak su magistri veterine i ja sam krenuo njihovim stopama. Ljubav prema psima kod mene je postojala oduvijek. Vječito sam imao nekog psa. Prosto sam uživao u njihovom društvu, a tako je i danas. Neka ozbiljnija priča je krenula kad sam radio u veterinarskoj ambulanti „Animavet“ kod Baćija Jankovića.
U to vrijeme sklopljen je dogovor sa UNDP – em za sterilizaciju uličnih pasa u Trebinju, a njihova politika je bila da nama ovdje pošalju veterinara da nas obuči.
Tada sam upoznao Kati Lofler. Ispostavilo se da je pratila moj rad sa psima, među ostalima reakciju ozbiljno povrijeđenog dobermana na mene. Čim bi mi čuo glas toliko je lajao od sreće da sam morao njemu prvom da se javim.
Na njen prijedlog da pokušam nešto ozbiljnije sa psima otišao sam u Ameriku da učim. Bio sam u Ajovi, u De Mojnu, gdje je trebalo da provedem prva tri i po mjeseca, a naredna u Filadelfiji.
Međutim, kada sam vidio kako oni rade i ko tu sve radi, zamolio sam ih da ostanem svih sedam mjeseci u Ajovi, što su mi, na moje zadovoljstvo, i dopustili“, kaže Radanović.
Čini se da je to bilo iskustvo života, iz koga je Dimitrije izvukao samo najbolje. Koliko od sebe, toliko i od svakog psa sa kojim je radio, a bilo ih je prilično. Samo u proteklih pet godina kroz njegove ruke prošlo je između 60 i 70 pasa različitih rasa.
„To je azil za sve životinje gdje u svakom trenutku ima oko 180 pasa i blizu 1.000 mačaka, a drže životinje koje su zanemarene ili zlostavljane. Tu se čak vazduh ne miješa u dijelu za mačke i pse.
Ogroman azil sa preko 3.000 volontera. U dijelu za ponašanje pasa u kome sam radio bilo je zaposleno 10 ljudi. Mene je o svemu učio Mik Mekolif, jedan od pionira u ovom domenu, koji se izučavanjem pasa bavio 30 godina.
Gledao sam i kako na njegov pokret ptice idu lijevo i desno, bio je zaista mađioničar“, priča Radanović.
Tu magiju savladao je i trebinjski trener pasa. Urođeni instinkt, očigledno, samo je trebalo malo zagrebati da se ispolji u svoj svojoj punini.
„Moja oblast u tih sedam mjeseci bila je procjena pasa, rješavanje poremećaja u ponašanju, dresura. Bilo je predivno, prezanimljivo raditi to što volim, po cijele dane biti sa psima.
U početku sam morao mnogo knjiga da pročitam, da savladam osnove i dobijem temelj da bih uopšte mogao da radim.
Prvo sam dobijao jednostavne zadatke do toga da sam odlučivao šta i kako će da se radi sa psom i donosio u određenim momentima i presudne odluke.
Imali su povjerenja, a mene zauvijek obogatili ogromnim znanjem i iskustvom koje se ne zaboravlja“, kaže Dimitrije.
On je riješio da život nastavi u Trebinju, da se u svom gradu posveti onome što najviše voli – izučavanju ponašanja pasa, odnosno stvaranju neraskidive a zdrave veze između ovih životinja i njihovih vlasnika.
Poenta je, upućuje nas, objasniti ljudima šta je za psa važno te i jedne i druge naučiti kako da međusobno sarađuju na obostrano zadovoljstvo.
„Ljudi često iz prevelike ljubavi prema psima nenamjerno prave problem, popuštaju, što nije dobro. Pas je pas, čovjek je čovjek i to je tako, svidjelo se to nekome ili ne.
Jedan brazilski trener je govorio – Počni da se ponašaš prema psu kao prema čovjeku, on će početi da se ponaša prema tebi kao čovjek prema psu – naravno, jer pas ne zna drugačije.
Iz tog razloga se psi ne smiju poistovjećivati sa ljudima, nije dobro da im se pripisuju neka osjećanja, isto kao i mačkama.
Obožavam pse, oni su divna bića, zaista veliki prijatelji, ali ne smiju i ne mogu biti bitniji od čovjeka, njihovog vlasnika. Psa treba pustiti da bude pas.
Nema da se voza u kolicima, on mora da se kreće, stvoren je da bi se kretao! Mnogo je važno psu pružiti kvalitetan život, uspostaviti vezu između njega i vlasnika. Pružiti mu ljubav, da, ali postaviti i jasne granice jer one su za njega dobre i neophodne“, izričit je Radanović.
Izvor: Radio Trebinje
