“Ne bojim se života”, reče slijepi ultramaratonac iz Čelinca Miladin Dragojević gazeći treći sat hodanja na monotonoj traci koja je jedina pouzdana priprema za poseban ultramaraton.
Zacrtao ga je sebi iako mnogi oko njega misle da je “ovaj put ipak pretjerao”.
Polumaraton 2019. godine, tri godine kasnije maraton – 42 kilometra i kusur metara, pomjerio svoje i opšteljudske granice. Sada bi da trči 24 časa bez prestanka, pređe 140 kilometara i postane prvi čovjek bez vida kojem je to pošlo za voljom. Ima 58 godina i mladost mu nije saveznik ali je svoje odluke odavno donio.
“Nakon što sam potpuno oslijepio 2007. godine od posljedica ratnih dejstava, nisam se najbolje snašao, ali sam znao da ne smijem da se samosažaljevam. Život je jedan, a snaga je u meni. Odabrao sam sport i rekao sebi da moram pokušavati ako hoću da uspijem”, kaže u “Pamtipriči” Radija Republike Srpske.
I pokušavao je. Uspijevao. Čelična volja i gospodski pristup obavezama. Kada odgovara na pitanje šta mu nedostaje za pripremu navodi da mu treba par stotina maraka za nove patke i suplemente u ishrani, a ostavlja utisak da bi najradije to prećutao.
Trebao bi više da trenira trčeći napolju, ali mu nije lako naći asistenta koji bi dva puta dnevno s njim trčao polumaratone. Kao Tajsonu nekada, kada je tražio sparing.
Supruga i troje djece. Mali Vuk će na jesen u školu, a da priča ne bi dobila socijalni karakter (jer nije gospodski) zaobilazimo detalje porodične plovidbe od prvog do prvog u mjesecu.
“Drva su bila kvrgava ove godine pa sam iscijepao samo sedam metara, a inače cijepam duplo više. Imam jedan veliki panj, na njega stavim cjepanicu, opipam rukama, nanesem sjekiru i udarim. Koncentracija je puna, inače…ode noga.“
Noge će još jednom u istoriju, pa bi bila šteta ostaviti ih na nekom hrastovom panju. Crni humor je često pratilac onih koji su na granici velikih ostvarenja, zbog kojih prosipaju „Čerčilove tečnosti“. A i na jednoj bi skakutao do cilja.
Zna Miladin da bi upinjanje da svakom objasni zbog čega trči dovelo do toga da i motivi blijede ili da se načnu, a novinarska procjena je da je forestgampovski motiv tek na trećem mjestu („Trčim zato što mi se trči“), iza porodice i djece.
Ima ponešto i u čelinačkom duhu, koji je oduvijek bio sportski. Do 4. oktobra i sarajevskog parka treba ostvariti mnogo tihih pobjeda da bi bio spreman.
“Čovjek je jedini stvor koji može toliko da trči“, kaže Miladin i zakorači na traku za trčanje postavljenu u suterenu, čiji se široki remen okreće uz potmuli i beskrajni zvuk koji podsjeća na šum rijeke Vrbanje, stotinjak metara od kuće, javlja RTRS.
