ČAJ OD IRONIJE: Krvni pritisak

ČAJ OD IRONIJE: Krvni pritisak

Piše: Sv. Nutricije

Od peke, se sav probavni trakt spekne. Ali neka peke. Krvni pritisak raste.

Ima lijeka i za to.

Nije valjda, krvni pritisak naš jedini krvni neprijatelj. A kažu upućeniji, da su medicinari, na nekom svjetskom kongeresu, prije nekoliko decenija, smanjili na tabelama gornju granicu za holesterol, trigliceride i ostale masnoće. To je njihovo “maslo”, kojim straše naciju, pa je navlače na farmaciju.

Kusta kaže da je jedina stvarna revolucija – bio revolucija. Pored Drvengrada, kažu pravi hotel za krave i ovce.
Možete li da zamislite meso tih gospođa?

Hlađenje krvi

Krvni pritisak ponekad ne da snu na oči. A ja mislim: “Nije to pritisak, već moja vrela, sad već ne toliko mladalačka krv”.
Pa, onda dugo boravim u WC-u. Tamo započinjem čitanje svake knjige. Tamo odmotavam i montiram sve svoje “filmove”. Tamo sam počinjao da učim sve predmete u gimnazijalskim danima i u toku studija. Sva ta literatura i udžbenici naših vrlih profesora, originalaca, jedino tamo može da se svari. I tamo da se ostavi. Tamo sam učio strane jezike, čitajući deklaracije na ambalažama. Deterdženti. Prespiranti. Veniši. MEJK AP. Antioksidanti. Evo i latinskog. Opa.

Tamo je hladno o mračno, pogotovo u noći januarske.

Jer noću mazuta ponestaje, a niko ne priča kako krv može da se sledi u banjalučkim stanovima koje grije gradska toplana. Niko ne priča, kako se krvni pritisak diže od cinizma onih koji isporučuju toplotnu energiju.
Pokušajte da se odjavite, ili da ne plaćate račune za uslugu koje nema. Pa izmjerite krvni pritisak.

Kako se mjeri pritisak zaleđene krvi?

Doktori šute. Šute gradski oci. Političari. Univerzitetski profesori. Intelektualci – rektalci.
Ćute i crkve i džamije i katedrale i sinagoge.

Šute i ove šuše, što pored horoskopa pišu i traktate o zdravoj hrani i životu.
Lažu za platu.

A “naše apoteke” i “naši marketi” trljaju dlanove.

Mi se pretežno grijemo na drva

Secijaliteti sa ražnja postoje tamo gdje ima dosta šume. Roštiljska uzbuđenja su razvili narodi iz Sahara, Gobija, Perzijske ploče, pekući ćevapčiće na kamiljem izmetu. Baš im zavidim na dobroj biohemiji i idealnoj masnoći u krvi. Žilav je to narod.

Ja sam dječak iz šume. A u šumu ne nosim drvo, već slaninu, bijeli luk i rakiju. To je srpski trojstveni penincilin, koji je spasio srpsku vojsku, svih pošasti dok je hodila kroz albanske gudure. Osim metka i diverzija braće Albanaca. Onda su im na Krfu mjerili krvni pritisak. I svakog onog koji je imao iole povišen isti, nisu slali na Kajmakčalan. On nije probijao Solunski front. Nije dalo medicinsko vijeće. Već je čekao da mu porodica iz opustošene Srbije pošalje pare za lijek, sve sa ovjerenom ljekarskom knjižicom.

Srećom, mi se u Republici Srpskoj još uvijek grijemo na drva. Dok plinovod ne prođe ispod naših kuća i stanova.

Doduše, malo više danas štedimo šumu.

Imamo niklovane i rostfraj ražnjeve. U neotranziciono -rustikalno – vizantijsko – baroknom stilu, gradimo pecane koje štede drvo.
Ne znam da li je moderna arhitektura zapazila i zapisala ovo poslednje čudo srpske inventivnosti. A o motornom pogonu ražnjeva i mogućim modelitetima mnašinska struka će da duma.

Ali opet su nam šume ćelave. Izvoz vrhunskog kvaliteta šume, po cijeni oblovine, je specijalnost svih državnih uprava u našoj zemlji odvajkada.

Znate li da su se STRADIVARIJUS VIOLINE pravile od javora iz “naših šuma”. Čudno je to naše, koje je uvijek nije moje.

Trebalo bi, možda da odemo, svi kolektivno u Drvengrad i da naučimo kako se drvo koristi na pametan način.

U narednoj priči SV. Nutricije priča o vodi i vazduhu…

 

Komentari

Komentariši