Nedjeljni Giro d'Han Kola zbog mitske picerije

Nedjeljni Giro d’Han Kola zbog mitske picerije

Kada latinicom u Gugl pretraživač ukucate “Han Kola”, već među prvi rezultatima pojaviće se “pica” i “picerija.” Ta pica, osim na ”Guglu”, na vrhu je liste lokalnih gurmanskih mitova u Banjaluci, ne samo zbog nadmorske visine Hong Konga (Han Kola, od milja, a danas samo Kola)

Ne postoji konsenzus oko toga gdje je pica najbolja. Kao u Narodnoj skupštini, tu su i opozicija i podrivači većinskog gurmanskog poretka koji zagovaraju druge zakone: ima boljih pica u gradu, ili bar amandmane: jeste dobra, ali nije ništa posebno.

Jedna na brzinu imenovana komisija – u sastavu: novinar bez portfelja, ekolog i stručnjak za izvorsku vodu, pripadnik radničke klase sa bogatog sjevera Italije, i na kraju jedan koji je najstručniji, šegrt na kursu kod pica majstora u Banjaluci – odlučila je da provjeri činjenice o pici sa Kola.

Kola_detalj

„Tijesto za picu se mijesi dan ranije, od brašna, vode, soli , šećera, kvasca. Debljina je par milimetara“ – prve su lekcije priučenog pica majstora saopštene dok je sivi ”seat” gazio krivine od ”Nule” prema Kolima.

I to jeste tako, možda, „po pravilima“. U uspomenama mnogih (činjenice za uspomene nisu važne) pica se kod nas pojavila zajedno sa “Nindža kornjačama.” U primijenjenoj i prilagođenoj recepturi koju su izmislile majke, pravila se u tepsiji kao pita, tijesto je bilo debelo par centrimetara, a na picu, uz obavezan kečap i sir, stavljalo se sve od suhomesnatih proizvoda i salama što se moglo naći u frižideru. Plus šampinjoni i jaja.

Klasika

Ko prvi put ide u bife ”Kola” možda očekuje baš takvu, domaći picu.

Picerija, tri dana sedmično, a inače bife, nalazi se na raskrsnici u Kolima gdje se lijevo skreće za Krupu na Vrbasu i prema Stričićima, a desno dalje, magistralom, takođe prema Stričićima, kasarni i još dalje ka Mrkonjić Gradu.

Tačno na sredini, među cestama, kada krenete iz Banjaluke, udarate pravo na parking Bifea “Kola.”

atmosfera

Ako nađete mjesto!

I to je prvi faktor koji oko pice sa Kola stvara famu i reklamira je bolje nego stručno vođena fejsbuk stranica i PR tim, koji ne postoji. Bife “Kola” radi svakodnevno, ali majstor Rođo, vlasnik, picu pravi  i služi gostima samo petkom, subotom i nedjeljom, pa je ovde uvijek nevjerovatna gužva.

Takođe, pica u Kolima nema konkurenciju. Nigdje okolo ne razvija se tijesto na takav način, pa se picerija u carstvu pečenjara već izdvaja. U našim krajevima često se događa suprotno: čim se raširi glas o jednom dobrom roštilju, sladoledžiji ili pitama ispod sača, u blizini se razmnože i poduplaju ponuđači istog artikla. U Kolima se to nije desilo za sada jer ovaj pica-majstor je jedini sa “takvom diplomom” u cijelom ovom kraju.

Zanimljivo, jer sve opisano vjerovatno ne bi bilo tako da se Bife “Kola” preseli bliže centru grada i počne raditi 24/7. I zato, eto dobrog primjera kakve sve okolnosti utiču na jedan običan ”biznis model.” Pravljenje pice nije nikakva poseba ideja, ali pravljenje pice na raskrsnici ”na Manjači”,  svakako jeste.

Pica i kola

Sporedni, ali ne i nevažni utisci su da u Bifeu “Kola” vlada topla i domaćinska atmosfera. Služi se domaća kafa i veliko pivo, a muzika je stišana da gosti mogu razgovarati dok čekaju picu. To je stvarno važno jer nerijetko se čeka po tridesetak minuta ili sat vremena.

Naručili smo „šefovu“ i jednu običnu „kaprićozu“ i vrijeme prekratili kafom i koka-kolom smišljajući naziv buduće picerije našeg druga koji pohađa pica-kurs.

Naručene pice stigle su na velikim tanjirima i na drvenim okruglim daskama. Trenutak prije rezanja prvog parčeta utvrdio sam da pica ima isto dejstvo kao i lubenica – budi čudnu radost, koja je ispečena nekada u djetinjstvu (možda baš u vrijeme Nindža kornjača) drugačiju nego druga jela.

Važna činjenica

Šta na kraju može reći neko ko nije priučeni pica majstor?

– nije prepečena i suva, a nije ni gnjecava
– ne oskudijeva sa sastojcima
– tijesto je tanko i hrskavo na rubovima koji su natopljeni bijelim lukom
– nije preslana

han kola napoli

 

Da budemo kapriciozni na kraju: na osnovu čega neko može tvrditi da je neka pica ”najbolja u Banjaluci”, a druga nije, osim na osnovu pukog ličnog ukusa? Rijetki su, možda, nekad u životu svratili u Napulj, u Antica Pizzeria Port’Alba koju zovu prvom picerijom na svijetu i otvorena je 1830. godine, pa da tamošnji originalni uzorak uporede sa ovim ovde.

Pica iz posljednje narudžbe za šankom Bifea “Kola” bila je zakazana za sat vremena, a mnogi su stajali čekajući slobodan sto. Bilo je vrijeme da se krene.

Priučeni novinar je rekao: dobra je!

Ekolog: najbolja pica, samo nije dovoljno slana!

Pica-šegrt: pa i nije nešto…

”Italijan”: Nije loša, a gdje ćemo sad na ja’njetinu?

(mojKontakt/Ž. Svitlica)

Komentari

Komentariši