Svetog Georgija ili svetog Đorđa/Đurađa – kako u narodu zovu ovog sveca, pravoslavni Srbi slave dva puta u godini.
Đurđevdan se slavi se u proljeće, na dan njegovog stradanja u vrijeme rimskog cara Dioklecijana 6. maja po gregorijanskom kalendaru. A danas se slavi Đurđic, u znak sjećanja na dan prenosa moštiju ovog sveca iz Nikomidije (sada Izmir u Turskoj) u grad Lidu Palestinsku.
U srkvenom kalendaru Đurđevdan je obeležen crvenim slovom, a iako Đurđic nije, smatra se da je od velikog značaja za pravoslavnu crkvu.
Sveti Georgije ili Sveti Đorđe je bio velikomučenik i borac za hrišćanstvo, koji je česta krsna slava kod Srba i proslavlja se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve.
Na ikonama se najčešće predstavlja na konju, kako ubija aždaju, dok se na ikonama za praznik Đurđic prikazuje bez konja, u stojećem stavu, sa kopljem ili mačem u ruci.
Dani od Đurđica do Svetog Mrate (24. novembra) nazivaju se Mratinci ili Vučiji dani jer je sveti Mrata zaštitnik vukova. Prema predanju, u tim danima svetac nadgleda kako ko radi, zatim naredi vukovima da kazne onoga ko nije bio vriedan, a domaćina koji ne ide u crkvu i ne poštuje Svetog Mratu, najviše kažnjava jer mu pošalje hromog vuka, poznatog kao kriveljan.
U danima od 16. do 24. novembra ništa se ne daje iz kuće, ne prede se vuna i ništa se ne pere. Žene ne rade ručne poslove, a vjeruje se i da bi krojači i obućari trebalo da odmaraju.
Kod starijih ljudi postoji vjerovanje da ako je vreme za Mratince maglovito i zima će biti maglovita i promjenljiva, a ako je vedro, zima će biti jaka.
Takođe, strogo je zabranjeno loviti vukove, jer će lovce u suprotnom zadesiti velika nesreća i maler koji će ih pratiti i cijele sljedeće godine. U selima zapadne Srbije u ove dane se klalo, ćuteći u ranu zoru na kućnom pragu, crno pile ili mlad crni pijetao.
Prethodno se piletu ili pijevcu zaveže crnim koncem kljun da ne bi pustio nikakvog glasa. Odsječena pileća glava vezivala se crvenim koncem o verige, pa se sa njom bajalo u vrijeme dolaska vukova.
