U vremenu u kojem tempo života postaje sve brži, a produktivnost imperativ, najjednostavniji pokreti često prolaze neprimijećeno i često ostaju potcijenjeni.
Hodanje, instinktivna radnja koju uzimamo „zdravo za gotovo”, dugo je smatrano tek laganom fizičkom aktivnošću, nečim što prija tijelu, ali ne mijenja suštinski način na koji funkcionišemo.
Ipak, savremena neuronauka polako razotkriva drugačiju sliku u kojoj svaki korak ima moć da oblikuje naš mozak.
Istraživanja, uključujući i značajnu studiju Univerziteta u Ilinoisu, pokazuju da redovno hodanje može da dovede do stvarnih, mjerljivih promjena u strukturi mozga.
U središtu ove priče nalazi se hipokampus, dio mozga zadužen za pamćenje, učenje i emocionalnu ravnotežu.
Naučnici su otkrili da već 30 do 40 minuta hodanja, tri puta nedjeljno, može da poveća njegovu zapreminu. Drugim riječima, mozak ne samo da reaguje na kretanje, on se zahvaljujući koračanju, fizički mijenja.
Hrana za mozak
Tokom hodanja dolazi do povećanog lučenja BDNF-a, proteina koji igra ključnu ulogu u stvaranju novih neuronskih veza, oporavku oštećenih ćelija i unapređenju kognitivnih funkcija.
Upravo zbog toga ga naučnici često nazivaju „hranom za mozak”. Pod njegovim uticajem, mozak postaje otporniji, prilagodljiviji i efikasniji.
Istovremeno, hodanje stimuliše i prefrontalni korteks, dio mozga odgovoran za fokus, razmišljanje, donošenje odluka i emocionalnu kontrolu.
Zato ne čudi što se mnogi problemi čine lakše rješivim nakon šetnje, a misli postaju jasnije i uređenije. U tom tihom ritmu koraka, mozak pronalazi prostor da obradi informacije, poveže ideje i uspostavi ravnotežu.
Možda najzanimljiviji aspekt jeste činjenica da efekti hodanja podsjećaju na rane faze djelovanja antidepresiva.
Kretanje podstiče oslobađanje serotonina i povećava dotok kiseonika u mozak, stvarajući prirodan osjećaj smirenosti i zadovoljstva, a tijelo i um ulaze u stanje blage, ali stabilne regeneracije, piše RTS.
Nisu potrebne komplikovane vježbe, jer čak i kratka svakodnevna šetnja, od desetak ili dvadeset minuta, može da pokrene procese koji mijenjaju način na koji mislimo, pamtimo i osjećamo.
