Njen otac bio je ratni vojni invalid. Čovjek koji je za Republiku Srpsku dao zdravlje. Bilo je dana kada je od prijatelja znao pozajmiti dvadeset maraka da kupi vreću brašna.
Nažalost, umro je prije četiri godine. Njena majka je prije dva mjeseca operisala dva tumora. Brat je odustao od fakulteta i radio najteže fizičke poslove kako bi sestra mogla završiti studije.
A ta ćerka i sestra, danas supruga i majka jednogodišnjeg djeteta – Stojanka Bilić – vjerovala je da postoji nešto što niko ne može osporiti – znanje. Vjerovala je da se pošten rad isplati. Da se odricanje isplati. Da se neprospavane noći nad knjigom isplate. Zato je učila. I bila najbolja.
Student generacije na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Dobitnica Zlatne značke.
Završila je osnovne studije, potom i master, pisala naučne radove, zasnovala porodicu i rodila dijete.
Mislila je da je najteži dio puta iza nje. Prevarila se. Još uvijek nije dobila priliku ni da odradi pripravnički staž.
Ne traži funkciju. Ne traži privilegije. Ne traži da je neko zaposli preko reda. Traži samo ono zbog čega je godinama učila i zbog čega se njena porodica odricala – priliku da radi posao za koji se školovala.
Umjesto toga, skuplja molbe, preporuke, obećanja i razočaranja.
Uvijek ima obećanja. Kažu „biće“. Čak je bilo i javno obećanje na dodjeli diplome, pretprošle godine, da će mi biti obezbijeđen pripravnički staž, ali evo, tu sam gdje sam, ništa se nije dogodilo.
Ja sam pisala, molila, počev od septembra 2024. pa do jula 2026. Poslala sam sedam ili osam zahtjeva za pripravnički staž.
Tokom 2024., 2025. i 2026. sam upućivala molbe za zaposlenje na ruke direktora i Direkciji „Šuma Republike Srpske“, ali bez konkretnog rezultata.
18 dokumenata sam poslala na adresu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.
Obratila sam se i Kabinetu premijera, ali nikad nisam dobila nikakav pisani odgovor. Sve je ostalo na lijepim riječima i obećanjima, a od toga se ne živi. Ne mogu da vjerujem da se ne može pronaći jedno jedino adekvatno mjesto za mene – priča Stojanka za Srpskainfo.
Dok priča svoju životnu priču, nijednog trenutka ne zvuči ogorčeno. Naprotiv. I dalje čeka da sunce dođe poslije kiše.
– Sve sam uložila u svoje znanje i napredak. I sad, iz ove perspektive, neću reći da mi je žao. Nije mi žao. Ja ne bih mogla zamisliti da radim bilo šta drugo. Ja sam ovo završila iz ljubavi.
Niko od mene nikada neće čuti da je Šumarski fakultet loš. Šumarski fakultet je odličan fakultet. Tamo ima mnogo dobrih nastavnika, mnogo dobrih i kvalitetnih ljudi i mnogo dobrih studenata koji imaju potencijal.
Ali nismo mi, mladi ljudi, krivi za to što je sve izgrađeno ovako kako je izgrađeno. To kreće od vrtića. Evo, ja sad imam dijete, pa gledam kako to funkcioniše – od konkursa za vrtić pa nadalje. Grozan je taj neki osjećaj koji te konstantno prati.
Ja sam ponosna što imam 25 godina, što imam dijete od godinu dana i što sam ostvarila sve što sam ostvarila. Da smo neko i nešto, vjerovatno ja sad ne bih bila ovdje i ne bih sve ovo pričala.
Ne mogu da vjerujem da se u 21. vijeku bavimo ovakvim stvarima i da moram da istupam javno. Ja razumijem da to prosto mora tako, da sistem tako funkcioniše i da ne može sve preko noći, da se mora i sačekati, ali ovo je stvarno previše – kaže Stojanka.
Mnogi bi, da su na njenom mjestu, vjerovatno odavno spakovali kofere. Ona nije. I neće.
-Nikad nisam razmišljala o tome da napustim svoju Banjaluku. Nikada nisam razmišljala o tome da napustim svoju Republiku Srpsku. Nikad mi to nije palo na pamet. Školovala sam se ovdje, ja sam veliki patriota, moj otac pokojni nam je usadio u dušu ljubav prema otadžbini.
Koliko god nam bilo teško i koliko god smo se morali mučiti, mi nikad nismo pomišljali da odemo odavde.
Hoću da budem ovdje, hoću da se borim. Znam da vrijedim. I niko me ne može ubijediti nijednom izjavom da je škola uzaludna. Škola nije uzaludna, niko me ne može obeshrabriti – naglasila je Stojanka.
Kaže da je u javnost izašla tek kada je iscrpila sve druge mogućnosti. I ne samo zbog sebe. Već zbog svih mladih ljudi koji ćute.
Uz nju su, kaže, sve vrijeme bili porodica, suprug i prijatelji. Njihova podrška bila joj je najveća snaga, a danas i najveći motiv da nastavi borbu.
Na kraju razgovora, kada je ispričala sve kroz šta je prošla u posljednje dvije godine, Stojanka je zamolila da objavimo još jednu poruku.
Kaže da je iscrpila gotovo sve mogućnosti, pokucala na brojna vrata i izgubila vjeru da će njen problem riješiti oni kojima se do sada obraćala.
– Iskreno, iz ove perspektive, nakon svega što sam prošla, vjerujem da samo jedna osoba može riješiti moj problem. To je Milorad Dodik. Pozivam ga javno da mi pomogne i riješi ovaj problem, jer vjerujem da on to može i da jedino on ima moć da to učini – poručila je Stojanka za Srpskainfo.
Priča Stojanke Bilić nije samo priča jedne mlade žene koja dvije godine čeka posao.
To je priča o porodici koja je vjerovala da će obrazovanje biti izlaz.
O ocu koji je branio Republiku Srpsku.
O bratu koji je odustao od svojih snova da bi sestra ostvarila svoje.
O majci koja se razboljela od brige.
I o djevojci koja je uradila sve ono što društvo traži od mladog čovjeka – učila, bila najbolja, ostala ovdje, osnovala porodicu i poželjela da živi od svog rada. A danas ne traži ništa više od jedne prilike. Zar je to previše?
Srpskainfo.com
