Hram Hrista Spasitelja ukras je i ponos Banjaluke, a da li znate priču kada je i kako počela gradnja, nakon što su ustaše porušile prvobitni hram 1941. godine?
Lider Ujedinjene Srpske dr Nenad Stevandić jedan je od svjedoka, ali i učesnika tog poduhvata, a ovih dana je odlučio da javno objavi nepoznate detalje o ponovnom uzdizanju Hrama.
Kako kaže, komunisti nakon Drugog svjetskog rata nisu dozvoljavali gradnju crkve tamo gdje je nekada bila.
Stevandić je, kao dvadesetogodišnjak, sa drugarima sa zgrade Opštine ili Banske uprave posmatrao mjesto gdje je nekada bio hram. Primjećivali su da se na zakopanim temeljima porušene crkve stalno suši trava i otkriva njen nekadašnji oblik.
„A onda smo mi, mladi sokolovi, dolazili da palimo svijeće baš po tim temeljima gdje je nekada bila crkva, da bi već 1991. i 1992. krenuli prvi zahtjevi da se ovaj hram ponovo gradi. Na čelu odbora bili su Dragan Davidović i vladika Jefrem“, prisjeća se Stevandić.
Potom je počela gradnja, a Stevandić otkriva i na koji način.
„Mnogi ljudi ne znaju, ali svaku ovu ciglu koja je urađena u hram mogli smo da platimo i kupimo za 70 maraka i upišemo svoju porodicu kao ktitora. Tako su hiljade porodica iz Banjaluke, pa i moja tada četvoročlana, kupovale po jednu, dvije, tri, a bogatiji ljudi po paletu cigli. Moji prijatelji iz Beograda, kada su to čuli, svi su zvali, pa sam kupovao i njima. Ovdje ima cigli koje su kupili ljudi iz Australije, Amerike, Kanade, iz čitavog srpskog rasijanja i, naravno, iz Banjaluke“, kaže Stevandić u video-objavi.
Ovaj slučaj, dodaje on, najbolja je poruka koja glasi: sve što su pokušali da nam sruše, mi smo izgradili isto kao što je bilo, ili još ljepše i veličanstvenije, i svi u tome učestvuju.
„I ovdje je država dala svoje, tadašnji predsjednici Čavić i Dodik su kupovali zvona, i svaki građanin je dao svoj doprinos da napravimo veličanstven objekat. To je snaga našeg zajedništva, to je veličina sloge koja je toliko lijepa da i neprijatelj zažali što ju je ikad srušio. Tako Republika Srpska opstaje. Tako naša djeca uče. To je snaga zajedništva – da svako uzida svoju ciglu u ono što nas čuva i čini velikim“, zaključuje Stevandić.
